181011 dineco kuhinje baner 180607 tepih servis baner2

  • 150123 baner apis3
  • 150123 baner apis2
  • 150123 baner apis1

  • 190914 siko baner
  • 190914 siko baner2
160123 mjesto za vasu reklamu 170901 best baner
 
 
 
 

Kolumna: Intelektualac iz provincije - Čedomorstvo

Šta je čovjek ako ne saosjeća sa drugim čovjekom? Šta je čovjek ako nije sapatnik svakog čovjeka? Kakav to čovjek ne saosjeća sa patnjom djece iskomadane i izbačene iz utobe na đubrište?

110427-beba

 

Šta da radimo sa podacima da na najmanje tri abortusa ide jedan porod u Republici Srpskoj? Kakva je to priča o bijeloj kugi ako nema priče o abortusima koji su postali svojevrstan vid kontracepcije? Kakva je to propovijed ako u njoj stalno ne pominjemo biblijsko ″ne ubij″? Kakvi smo to ljudi postali kada je skaradno puno djece rađati? Zašto ćutimo?

ZID ĆUTANJA

Vjerovatno prvi razlog ćutanja leži u strašnoj činjenici da je, na ovaj ili onaj način, čedomorstvo postalo naša stvarnost. Drugi razlog leži u činjenici da ljudi jednostavno ne razmišljaju o tome koliko je to strašno, štaviše ─ uopšte sebi i ne postavljaju pitanje kako to izgleda. Nema svijesti o brutalnosti toga čina, o tome da se dječije tijelo komada i izbacuje u kantu za otpatke. Nema svijesti da je ono živo. Nema svijesti da se ono sabija u utrobi bježeći od ruke nemilosdne, da mu se otkucaji srca ubrzavaju do 200 u minuti. Nema svijesti da se poslije 18 dana od začeća osjećaju otkucaji srca djeteta, da sa tri mjeseca ono već sisa prst, osjeća što i majka mu, da prije nego što ga odstrane kao da je maligna izraslina i nazovu to čišćenjem, ono kriče krikom bezglasnim. Pri tome, u većini zemalja roditeljima se ne sudi za ubistvo niti se to smatra prestupom, čak ne podliježu ni sudu okoline − toliko je to postalo uobičajeno. Toliko smo postali sebični i samoljubivi da nam ono smeta, umara nas, oduzima nam komfor na koji smo tako navikli, onemogućuje nam uživanje u braku, guši osjećanje slobode, blokira zadate životne ciljeve ─ veliki broj djece izdvaja nas a mi nismo spremni nositi ni mali krst ruganja. Imati preko troje djece postaje predmet takve poruge da je sramota navesti komentare koji se svakodnevno mogu čuti. Citiraću zato samo jedan : ″ Zamisli ima ih devetoro. Kao paščad. Fuj.″

Treći razlog ćutanja leži u gotovo potpunom odsustvu svijesti da neznanje može biti grijeh. Ovome doprinosi i strah od svake vrste promjene, strah od izdvajanja, tako prisutan u našem hercegovačko─crnogorskom odgoju. U šta se odgoj pretvara ako nije prožet pravoslavljem? U jednu sujevjerno zabarikadiranu zajednicu. Zajednicu u kojoj je najstrašije kršenje dogmata vjere: krpiti, prati veš ili raditi u polju na naglašeno mjesto u kalendaru. Pri tome se mirne savjesti psuje Gospod, Majka Božija, svi sveti, Sunce i sve po spisku... Sve to još dodatno zacementirano specifičnom vrstom ponosa, koje je samo blago presvučena gordost, a u kojoj mjesta za istinsko pravoslavlje nema. Ovaj razlog im čak daje za pravo da nas uče kako je krilatica "šuti, trpi" ─ jedina ispravana. Upravo zbog slojeva i slojeva šutnje jako je teško doći do istine, bila ona prošla, sadašnja ili buduća. A istina je sljedeća − naše su bake i prabake, s "blagoslovom " naših djedova i pradjedova, jele bilje koje izaziva prijevremeni porod, skakale sa dva metra visine, čupale travu koja se zove „ženetrga", krile se kao da su šugave ako bi trudne išle u poznijim godinama. Pri tome smo dobili usmeno-predanjsku verziju da su ti neuspjeli pokušaji čedomorstvo ─ upravo naše tetke, stričevi, ujaci, dakle, preživjeli. Da li je bilo uspješnih pobačaja to niko ne spominje, niti se to smjelo priupitati, a ruku na srce nekako nam nije ni odgovaralo da te informacije dobijemo.

Epilog naše surove patrijahalne porodične stvarnosti, otrgnute od pravoslavlja i istinske bogobojažljivosti, je zastrašujući. U vremenu nepogrešive savremene ultrazvučne svemoći, ženska djeca sve češće podliježu surovoj odmazdi za svoj pol. Odmah po utvrđivanju istine o polu djeteta, porodični savjet donosi neopozivu odluku da se odstrani mrski potomak koji nije nastavljač porodičnog prezimena. Po istoj logici ( samo da se ne sazna ) stradaju i mlade djevojke, odnosno njihova djeca. Nevjerovatno je koliko djevojaka ide da ubije svoje dijete zbog pritiska kojem će biti izložene ako rode. Ko će je ženiti, kako će od bruke ostati u gradu − opravdanja su nesuđenih baba i djedova. Strašan je mač zakona kada ljubavi nema ─ zakon koji čini da izgleda strašnije roditi nego ubiti !

Stvar je u tome da zlo jača i dobija sve veću snagu upravo tamo gdje su svi u prećutnoj koaliciji straha, neiformisanosti, sramote i nezainteresovanosti. Zašto žene, a preko njih i njihovi muževi, ostaju uskraćeni za informaciju šte je to spirala i kako se koristi? Zašto ne znaju da spirala svakodnevno samelje nevjerovatan broj oplođenih jajnih ćelija prije implantacije u matericu? Pri tome ljekari preporučuju spiralu kao najbezbjednije sredstvo kontracepcije koje ne umanjuje uživanje u braku. A poznato je da ljekari u našoj sredini ( u skladu sa posljedicama prosvetiteljske i komunističke ideologije ) imaju oreol nepograšivosti, čak svetosti suda. Tako dobijamo nevjerovatnu količinu licemjernih međuljudskih odnosa u kojoj svako brine samo o tome da što lakše prođe kroz život.

U sredini u kojoj kultura junaštva i stida nadvladava sve druge opcije življenja ─ u stalnom su ratu hrišćanski i paganski način razmišljanja. Sukob dvije filosofije života je najizraženiji unutar nas koji pokušavamo hrišćanski da živimo. Odrasti sa sviješću da je ćutanje ono što se traži kao reakcija na većinu događaja oko tebe, a potom ući u način života koji traži potpunog, idealnog tebe; u kojem veto tabua prestaje da važi ─ od nas sigurno stvara podijeljene osobe, koje ratuju između dva vida ispovijedanja vjere unutar sebe. No, da li nas to pravda, da li to pravda naše ćutanje, kada sva istina unutar nas govori da se zlo treba razgolititi? Kada ovo kažem ni u jednom trenutku ne mislim da istinu treba surovo reći, osuđujući one koji (a takvih zaista i ima) prestup čedomorstva zaista u neznanju čine. Ali, ipak, kako dozvoljavamo da se toliki broj žena i muževa pričešćuje redovno, a da gotovo svakodnevno po jedan život samelju. Zašto u svakom danu po jedno dijete ne spasemo govoreći supružnicima šta čine? Da li zbog grešnosti naše treba da zlo koje se dešava prećutkujemo? U vremenu kada se Crkva poslije dugo vremena ponovo uspostavila, kada smo poslije prve faze umnoženih hljebova, nahranjeni, pomislili da smo u brodu koji se spasava ─ ne uviđamo li da postajemo smisao sami sebi, da smo zatvorenih, srca slijepi za sve šta se izvan nas dešava. I ne postajemo li isti kao bezbožnici kada na djecu našu nerođenu zaboravljamo? Kada ih se ne opominjemo svaki dan, sa svakim ulaskom u hram, sa svakom molitvom, u svakom razgovoru. Da li, sada, kada je prvi nalet Duha prošao, kada smo postali praktikujući hrišćani zatvaramo svoja srca za nečujni vapaj? Da li i mi, kao i nevjerujući, želimo što lakše proći kroz život? Prilagoditi se duhu pasivnosti, tabua i laži? Da li je to svrha našega života? Da li je u tome njegov dar? Da li samo za ovaj vijek živimo ili za vječnost?

Šta nas sprečava da propovjedamo da treba staviti sliku ubijenog djeteta na svaki bilbord, na svaki ćošak, na svaku visinu do koje ljudski pogled seže. Neka uz varljive reklame koja lažnu sliku vječne mladosti nude, ide slika napaćene, izgladnjele, pretučene i isparčane djece! Šta nas sprečava? Teme naših propovijedi, naših razgovora, ispovijedanja, rasprava ne odlaze li često u vjetar i svaki trag i zapis u vremenu i vječnosti ne gubi li im se jer se na tričavosti, sitničavosti i cjepidlačenje razasipaju ─ dok na našu dušu pada nijemi vapaj nerođenih, osuđenih, linčovanih...

                                                                                                               Milana Babić