• 171007 DINECO 1
  • 171007 DINECO 2
  • 171007 DINECO 3
  • 170309 dineco banner 3
  • 171007 DINECO 4
  • 171007 DINECO 5
  • 171007 DINECO 6
180607 tepih servis baner2

  • 150123 baner apis3
  • 150123 baner apis2
  • 150123 baner apis1

170406 банер бутик ско
  • 170513 sl industry hotel banner 210x170 v1
  • 170513 sl industry hotel banner 210x170 v2
  • 170513 sl industry hotel banner 210x170 v3
170901 best baner
 
 
 
 
Vijesti Trebinje

Trebinje još uvijek bez sigurne kuće

Zbog nepostojanja sigurne kuće, ženama u Trebinju koje trpe nasilje u porodici, dodatno je otežan put odvajanja od nasilnika.

180910 tb

Strah, maltretiranje i batine bili su 13 godina sastavni dio braka Trebinjke Milene Cvjetković Ambulija. Napuštala je supruga i vraćala mu se. Kad je nasilje zamalo dobilo tragičan epilog, odlučila je da stavi tačku na brak. Smogla je snage da izađe iz začaranog kruga nasilja, a zatim i da progovori o njemu, i to u sredini u kojoj se nasilje u porodici itekako dešava, ali se o njemu i dalje uglavnom ćuti.
Prvi šamar Milena je dobila zbog daljinskog upravljača i mijenjanja kanala, i prešla preko toga. Onda su uslijedili drugi i treći, a samo nepuni mjesec nakon rođenja drugog djeteta dobila je prve teške batine. Tada je sa dvoje djece prvi put otišla kod svoje majke, podnijela zahtjev za razvod braka, ali odustala. Dobila je obećanje da se nasilje neće ponoviti i povjerovala. Ipak, ponovilo se.
"Uzrok svega je bio alkohol. Kad je bio trijezan on je bio dobar, kad popije postaje agresivan i razlog nasilja može postati sve, pa i jedan moj pogled. Batine su bile sve teže - udarci šakama dok me ne onesvijesti, izgubim moć govora, redovno sam završavala u bolnici. Imala sam tu nesreću da dobijem strah koji me je paralisao. Prije braka kad bih čula za nasilje u porodici, govorila sam ja bih ga udarila, međutim, oduzmu ti se i ruke i noge, nemaš snage da se braniš, samo podigneš ruku da zaštitiš liceˮ, priča Milena.
Nasilje se ponavljalo, a ona odlazila kući kod majke, da bi joj nakon rođenja četvrtog djeteta i vrata majčinog doma bila zatvorena.
"Mama je rekla dosta je više, tako da smo tu torturu djeca i ja morali da trpimo. Sa svojim bivšim suprugom bila sam šest mjeseci u vezi i ništa nije upućivalo na nasilje koje se kasnije u braku dešavalo. On je van porodice bio super, svi su nas krivili, prvo mene. Govorili su da ga ja izazovem jer neću da ćutim, a ovdje se drže onog da žena treba da trpi, jer sramota je za rodbinu, porodicu... Ja jesam trpjela, ali nisam ćutala, uvijek sam zvala policiju, nisam govorila komšijama udarila sam u vrata, nego udario me jeˮ, priča naša sagovornica.
Kad je nasilje u porodici, zamalo dobilo tragični epilog, Milena je znala da mora donijeti konačnu odluku.
ˮNakon što sam rodila peto dijete, dobijem batine, i ja i moja beba stara svega četiri dana. Zbog udarca u glavu skoro mjesec bila je u bolnici. Kad su mi doktorice rekle da je sve u Božijim rukama, konačno sam presjekla i shvatila da nema povratka više", prisjeća se.
Napustila je porodičnu kuću sa svojom djecom i krenula u borbu da im obezbijedi život bez trauma, nasilja i straha. Uz podršku porodice, Centra za socijalni rad, ali i Ženskog centra Trebinje, Milena je uspjela i da se zaposli i povrati samopoštovanje koje je godinama uništavano.

Statistika nije odraz stvarnog stanja

Prema podacima Policijske uprave Trebinje u toku 2017. godine u istočnoj Hercegovini zabilježeno je 26 slučajeva nasilja u porodici, od kojih je 15 Okružno javno tužilaštvo u Trebinju kvalifikovalo kao krivično djelo „Nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici“, a 11 se odnosi na prekršaje. Od 27 izvršilaca, njih 24 su bili muškarci, a žene su izvršile nasilje samo u tri slučaja. S druge strane, žene dominantno trpe nasilje, pa su od 33 žrtve njih 19 žene. Podaci Ženskog centra Trebinje govore da nasilja u porodici ima mnogo više nego što se prijavljuje. Godišnje imaju oko 120 intervencija ali, pojašnjavaju, nije riječ o 120 žena, jer im se često ista osoba obraća nekoliko puta.
"Možemo reći da broj intervencija raste jer smo ih prije 10 godina imali samo dvadesetak, ali taj rast nije uzrokovan povećanjem nasilja u porodici, već prije svega činjenicom da žene polako postaju svjesne da o njemu ne treba ćutati. Veliki broj žena i dalje to radi, zato je teško govoriti o bilo kakvim brojkama. Nasilje ostaje u mnogo slučajeva u četiri zida, gdje se i dešavaˮ, smatra Liljana Čičković, direktorica ove nevladine organizacije.

Trebinje još uvijek bez sigurne kuće

Ženski centar je prva a često i jedina adresa na koju se žene koje trpe nasilje u porodici obrate. Više od deset godina pružaju im besplatnu pravnu pomoć, ali i psihosocijalnu terapiju. Njihova borba da Trebinje dobiju sigurnu kuću još nije dobila epilog i pored velikih napora.
"To nam je jako bitno, žene budu izbačene na ulicu usred noći, ili same pobjegnu. Kako su najčešće i porodica i komšije uplašeni ili nevoljni da se umiješaju, one su prepuštene same sebi. Osim toga, to nije samo siguran smještaj već i mjesto gdje dobiju i psihosocijanu podršku, pravnu pomoćˮ, objašnjava Ljiljana Čičković, direktorica Ženskog centra Trebinje.
U ovu priču su ušli prije deset godina, i kako kaže, u njoj bili uglavnom sami. Vlada RS je tada dodijelila 70.000 KM Ženskom centru i tu se stalo. Kod drugih institucija, državnih i lokalnih, ali i kod međunarodnih organizacija naišli su na odbijanje.

"Poslali smo stotine dopisa različitim međunarodnim organizacijama, vladinim institucijama i društveno odgovornim firmama u BiH i inostranstvu. Kad je riječ o međunarodnim organizacijama dosta kasno smo se se uključili u tu priču, kad je novac radije opredjeljivan za neke druge stvari. Ipak, švedska agencija SIDA je bila voljna da pomogne i obezbijedi sva potrebna sredstva, 250.000 evra. Međutim tadašnji gradonačelnik Trebinja Dobroslav Ćuk nije prepoznao značaj tog projekta, tako da je taj prijedlog povučen. Nismo imali sreće ni sa njegovim nasljednikom. Gradonačelnik Vučurević je dva puta stavljao u budžet stavku da se doniraju sredstva za kupovinu zemljišta kao doprinos grada, ali je i prvi i drugi put rebalansom ta stavka izbrisanaˮ, objašnjava Čičković.

Prije dvije godine Ženski centar je organizovao i donatorsko veče kako bi se prikupila potrebna sredstva. Stotinjak pojedinaca i preduzeća je dalo određena sredstva u skladu sa svojim mogućnostima. No, zajedno s ranije pomenutom vladinom donacijom to je tek jedna petina novca koja je potrebna da se sagradi sigurna kuća.
Krajem prošle godine aktuelni gradonačelnik Trebinja Luka Petrović je obećao da će pomoći u obezbjeđivanju ostalih sredstava preko stranih donatora i državnih institucija. Prema idejnom projektu koji je ranije napravljen potrebno je oko 600.000 KM kako bi zakonom propisani minimalni standardi bili ispoštovani. Petrović je tada rekao da će nosilac cijelog projekta biti Centar za socijalni rad Trebinje, te da će novac koji je sakupio Ženski centar biti prebačen ovoj javnoj ustanovi. Tada je rečeno da će u saradnji s ovom nevladinom organizacijom Trebinje do kraja 2018. godine dobiti sigurnu kuću.
Koji konkretno koraci su preduzeti u Gradskoj upravi Trebinje nismo uspjeli saznati. Iz Službe za odnose s javnošću pismeno su nas obavijestili da odgovore na sva pitanja koja smo uputili gradonačelniku Luki Petroviću možemo dobiti od direktorice Ženskog centra.
"Gradu je dostavljeno ono što je Ženski centar već imao, idejni projekat. Imam informaciju da se radilo na doradi tog projekta. Upoznata sam i da je gradonačelnik preduzeo određene aktivnosti u cilju pronalaska adekvatne lokacije. Trenutno čekamo sastanak na kome bismo napravili presjek šta je do sada urađeno i da prebacimo sredstva koja smo sakupiliˮ, ističe Čičković.

Nasilje u porodici u Hercegovini i dalje tabu tema

Zahvaljujući brojnim aktivnostima i kampanjama svijest da nasilje u porodici ne treba trpjeti polako se budi u istočnoj Hercegovini. Žene prijavljuju nasilje sve više. Ipak, ovaj problem je i dalje tabu tema, smatra psihologinja i psihoterapeutkinja Branka Pejović Petković.
"Kada se osvrnem na stanje prije deset godina moram reći da je danas mnogo bolje. Tada se nasilje u porodici jako malo prijavljivalo, tada se to nije ni prepoznavalo. Žene sada prijavljuju nasilje, postoji sistem podrške. Ipak, činjenica je da je nasilje u porodici donekle i danas tabu tema. Veliki problem i dalje je neprepoznavanje nasilja u porodici. Nekada žena kaže dobar je, samo kad se napije ošamari me, ona dakle ne prepoznaje da je to nasilje. Nasilje je i kad ženi suprug ne daje novac a ona kući radi, kuva a nema nikakva pravaˮ, objašnjava naša sagovornica.
Iz svog desetogodišnjeg iskustva rada sa ženama koje trpe nasilje Pejović Petković zaključuje da brojni faktori ženu opredjeljuju da ćuti o nasilju. Jedan od njih je taj što svako, kaže, želi drugom da se svidi i da svoj svijet predstavi kao savršen pa je teško priznati urušavanje porodice, što se doživljava kao lični poraz. Žene se se za pomoć rijetko obrate poslije prvog šamara i batina, čak i drugog, petog… Tu je i strah od osude okoline, koja doduše, počinje malo drugačije da reaguje na ovaj problem. Napominje da je danas i odnos policije prema onima koji su pretrpjeli nasilje drugačiji, jer je bilo slučajeva da policija uopšte nije shvatala ozbiljno nasilje u porodici.
Baš kao što sredina donekle obeshrabruje žene koje trpe nasilje da o njemu progovore, obeshrabruje ih i da napuste nasilnog supruga. No, to je opet samo jedan od razloga zbog kojih žene ostaju u zajednici sa suprugom koji ih psihički i fizički maltretira.
"Jedan od razloga je i ljubav. Razlog je često nedostatak smješaja, jednostavno neke žene nemaju gdje da odu, nemaju svoja primanja a imaju djecu kojoj nisu u mogućnosti da obezbijede egzistenciju. One se jave Ženskom centru, prijave nasilje policiji, čak i dobiju izrečenu mjeru zaštite, ali se ipak vrate suprugu. Žene prosto ponekad nemaju drugog izbora a i kada imaju, treba biti hrabar. Malo je tako hrabrih žena koje uzmu djecu i kažu sve ću uraditi da se ovo završi. Tu imamo model ponašanja koji psiholozi zovu naučena bespomoćnost. One su pokušale izaći iz te zajednice, a kako su nekoliko puta naišle na prepreke, one su prihvatile da je to nemoguće i prestale da se trude ˮ, ističe Pejović Petković.
Naša sagovornica napominje da se tokom svog desetogodišnjeg rada susretala, doduše vrlo rijetko, i sa muškarcima koji su trpjeli i prijavljivali nasilje. Smatra da iz priče o nasilju u porodici nikada ne treba izostavljati djecu i kad nisu direktno izloženi nasilju, jer samim svojim prisustvom nasilju oni su ga na određeni način doživjeli.

Piše: Marija Manojlović/Diskriminacija.ba