181011 dineco kuhinje baner 180607 tepih servis baner2

  • 150123 baner apis3
  • 150123 baner apis2
  • 150123 baner apis1

170406 банер бутик ско
  • 170513 sl industry hotel banner 210x170 v1
  • 170513 sl industry hotel banner 210x170 v2
  • 170513 sl industry hotel banner 210x170 v3
170901 best baner
 
 
 
 
Vijesti Trebinje

Kolumna: Odrastanje

Kaže mi kum: “Kakvi su svi roditelji! Jedva čekamo da dijete prohoda i progovori, a kada prohoda i progovori, kažemo mu: sjedi i šuti!“

181011 odrastanje

Dijete. Čudesnost stvaranja i rađanja. Drugo biće. Tvoje biće. Moje biće. Naše biće, a, opet, prije svega, iznad svega – svoje, jedinstveno, više Božje nego naše.
Dječje oči – dubina i otvorenost, unutrašnji svijet – knjiga otvorena. Jasno se sjećam, kao da me od tada ne dijeli trideset ljeta, kada mi je baka (riznica znanja i pouka, kao i većina baka) rekla: „Sine moj, (staro oslovljavanje, trag vijekova je u njemu, talog vapaja za muškim čedima, tako potrebnih u našoj sredini), stvari će ti biti mnogo jasnije kada odrasteš. Neke stvari shvata samo odrastao čovjek.“ A kada dođoh do onih doba, koje se mogu nazvati zrelim, shvatih da moja baka nije uvijek bila u pravu, i da vuk zaista nije zelen. Da sam mnogo jasnije sagledavala kao dijete. Da me je teško mogao slagati, prevariti. Teže nego sad! Dijete srcem saznaje, a srce je nevjerovatan organ, beskrajno dubok!

Treba zadržati to dijete u sebi!

Odgojiti, vaspitati dijete podvig je neosporno. Danas, kada se jedan svijet srušio, a drugi se još nije iskristalisao, i kada nam se na svakom ćošku nudi svje i svja, nije lako odmjeriti od čega dijete izolovati, a kuda ga pustiti. Patrijahalni svijet pravila, tabua, svijet Zakona i njegove djece Krivice i Kazne, osakaćen, još uvijek preživljava. Ipak, on je u našoj zemlji činjenično potučen. Čime? Nekom prelaznom formom koja, kao i svaka prelazna forma, dozvoljava i pojačanu slobodu u ponašanju i djelanju.
Kada postane roditelj čovjek počinje da gleda na svoje roditelje sa većim razumijevanjem. Shvata da su i oni često bili više zatečeni situacijom, tokom događaja, pa su stoga i sami reagovali nezrelo ili nespremno. Ko može reći da je roditelj sa istreniranošću na ono što život može prirediti!

Ako vam žensko dijete dolazi, svako malo, iz škole krvavo, slomljenog nosa, izgrebano i u modricama, to je sve sem laka situacija. U Hercegovini se muškarci, često, i u osnovnoj i u srednjoj školi, a i kasnije, udvaraju tako što vas izvrijeđaju, ponize i unize, pa onda smatraju da je teren očišćen za prolaz. Uvredama na ženski račun obezbjeđuju sebe, plašeći se svojih emocija i bola. E, sada, ako je djevojčica muškarasta, njihov si drugar. Ali, ako hoćeš da na žensko ličiš, a nećeš da se svrstaš u ovaj ili onaj tabor, gdje je jedan (jedna) glavni, nećeš dobro proći...

Sada razumijem svoje roditelje koji nisu znali šta će sa mnom. Mama mi se, međutim, kasnije potpuno oporavila od mojih „scena“ pri odrastanju pa bi mi znala reći: „Sine moj, pa kako ne znaš ko je on, pa to je onaj što si se njim tukla u osnovnoj!“ A ja: “Koji od one petorice?“ A ona: „Pa znaš, onaj glavonja, što ima zemlju do naše na planini!“
U vrijeme mog odrastanje, djeca nisu imala baš i neka prava. Svijet tadašnje porodice još uvijek je bio svijet krutih pravila. Ili ih poštuješ, ili te nema. Greške su rađale drakonske mjere. Ali se ipak znao red. Sada je red izgubljen. Metež je na snazi...

Ljubav!

Naše nekadašnje porodice – glad za ljubavlju, strah od zagrljaja, otvorenosti, lijepih riječi. Žeđ, vapaj, žudnja za iskazanom ljubavlju. Kažem sinu: „Ti si moja sreća“, a on mi kaže: „Pa, ja sam tvoja ljubav“. Dijete to jasno osjeća. Ljubav je najveći dar. Kada kažu ljudi razmazićeš ga ljubavlju ne znaju šta govore. Ljubavi ne možeš previše dati, možeš samo da je ne daš u odgovarajućoj formi, na odgovarajući način...
Kako kazniti dijete? Ako ga ne kazniš - nema odrastanja? Nema prihvatanja odgovornosti. Kako mu reći da nešto ne radi, ako i sam to radiš? Kako ga izvesti na pravi put kada i ti krivudaš? Tako što ćeš mu to sve reći, u mjeri u kojoj može da shvati, koja je prilična njegovim godinama i iskustvu. Od kada sam počela da se izvinjavam djeci za propuste i svoje grijehove prema njima, cijeli svijet mi izgleda drugačije. Moje preveliko osjećanje krivice (tako svojstveno našem patrijahalnom odgoju, koje je otrgnuto od istinske vjere, a samim tim i od razriješenja od grijeha, od zdravog oprosta) liječe djeca...

Nekadašnje porodice, nekadašnji odgoji – isuviše časti. A šta je čast? Često ona je samo presvučena gordost. Potreba da se uzdignemo iznad drugih: „E, kako su moja djeca poštena! Pa moje dijete ne zna ni slagati, to ti jedna takva dobrica (ko ne laže ako ne drugog ono barem na trenutak sebe!). Ne bi ti on ukrao!“, i tako dalje, i tako dalje, i tako dalje, uvijek sa istom intonacijom i porukom – ostani zatvoren, tako je lakše ići kroz život. A onda se ispostavi da je lakši put teži...
Nemoj imati drugih idola osim Mene, nemoj im služiti niti im se klanjati!
Prva stvar koju sam pokušala „unormaliti“ u svom odnosu prema djeci kojoj predajem jeste moj autoritet. Nije lako! Otvoriti im oči za svijet koji bruji oko njih, razviti dobrotu, intelektualne potencijale, ljubav prema svijetu i životu, ali, iznad svega, prevashodno - oposobiti ih za slobodan let. I riječi, riječi, riječi. Zašto nešto svesti samo na ulični govor kada možeš na bezbroj načina reći neku istinu, pojasniti, iznjedriti unutrašnji svijet, oblikovati riječima svijet - izjaviti ljubav, dati ljubav. Zato najviše volim vježbe koje zovem Reci to na drugi način...

Milana Babić