• 170309 dineco banner 1
  • 170309 dineco banner 2
  • 170309 dineco banner 3
161012 фаипа банер 1

  • 150123 baner apis3
  • 150123 baner apis2
  • 150123 baner apis1

170406 банер бутик ско
  • 170513 sl industry hotel banner 210x170 v1
  • 170513 sl industry hotel banner 210x170 v2
  • 170513 sl industry hotel banner 210x170 v3
160123 mjesto za vasu reklamu
 
 
 
 

Kolumna: Intelektualac iz provincije - Trebinjska svakodnevnica

Vratio nam se kapitalizam, i, naravno, nije se vratio u razvijenom obliku, pa tako umjesto lekcije o ranom iliti vulgarnom kapitalizmu možemo djeci zadati zadatak da nauče nešto o počecima kapitalizma u svijetu kroz opis trebinjske svakodnevnice.

110915-limuzina_na_trgu

 

Radi se kao u rudniku. Dovoljno je vidjeti lica ljudi koji rade u pekari ili prodavnici. U pekari se radi za 450 KM svaki dan sa jednim danom slobodnim mjesečno (??!). TI ljudi imaju jedan dan odmora, samo jedan dan, ako je istina što narod priča, onda je to stvarno užas. Kako sa takvim radom sačuvati zdravlje, osnovati porodicu, osjetiti radost života! I šta je tu sa sindikatima, ima li iko da stane iza tih ljudi? Zar se zaista ne može zaposliti još nekoliko ljudi, povećati broj slobodnih dana? Ili smo toliko navikli na nevolje, otupili, isprepadani mislimo — neka se samo radi. Kuka, kako kaže naš narod, onaj ko je navikao, a ne onaj kome je do kukanja.

I, tako, podijelio se narod na mali sloj bogatih, i na većinu koja usavršava umjetnost preživljavanja. Luksuz je postao omekšivač za veš, odlazak kod frizera (naravno odnosi se na žene), imati više pari najlon čarapa, večernji izlazak sa više od jedne ture pića, a odmori i putovanja su u kategoriji naučne fantastike. Polako, malo po malo, dopali smo u nemio položaj. Vijest da se Duel, tri kilograma, pojavio u akciji za pet maraka proširila se našim gradom svjetlosnom brzinom. I, naravno, rasprodao se u već u prijepodnevnim časovima. Da objavim prodavci su najavili da će doći veće količine u nedjelju, po istoj cijeni.

Trebinjska svakodnevnica uključuje i priču o kreditima i žirantima. Kako smo uopšte ušli u tu priču? Pa tako što je jedno vrijeme išlo, što smo radili, zarađivali, imali planove koji su u tom momentu izgledali realno, ostvarljivo. Tako što je nekoliko stotina maraka bila velika suma, iznos sa kojim si mogao živjeti. I ljudima je izgledalo realno podići kredit, zadužiti se, malo pomučiti i riješiti stambeno pitanje ili kupiti polovni, ali solidan auto, pokrenuti privatni biznis... Poneki plan je zaista bio krupan i nepromišljen, ali većina je ušla u priču o kreditima ne očekujući najgore, a izgleda da je bio najmudriji onaj koji je bio pesimista pa niti je bio žirant, niti mu je padalo na pamet da podiže kredit. Pošteniji dužnici su pokušali da se izvuku tako što su prodali sve, a neki su, kako kažu naša djeca, samo zapalili negdje i ostavili žirante da se snalaze.

I upravo kada su ugled počeli da vraćaju fakulteti, i kada je obrazovanost povratila ugled, marketi počeli da se otvaraju, mala privreda da ima svoju svrhu, svoje mušterije. I kada se počelo kupovati i graditi, prvo malo, a onda malo više, dođe nama recesija. Lagano, ali nezaustavljivo, prestaju sa radom firme, smanjuje se broj radnih mijesta, konkurencija postaje jaka, pa žestoka, pa nemilosrdna. Pa neko plaća, pa neko ne plaća zarađeno. Poslovi se sve manje odbijaju. Bilo kakav posao se traži. Ljudi se bore da ne odu u penziju jer ne mogu da žive od nje, jer gube status, jer ne znam ko da si bio, koliko da si učinio više ne trebaš. I ovdje je, u stvari, centar problema. Sve se svelo na sadašnji trenutak. Kao da svi nećemo ostarjeti. S druge strane, strašno je vidjeti kada stariji ne prave prostor mladima, kada čovjek ne straži nad sobom pa ne vidi momenat kada treba da preda palicu. Ili takvi svi neminovno postajemo! Naravno da ima svijetlih momenta, ali su oni manje primjetni.

I tako, teško je, ljubomora se više ne skriva, zavist je svuda, a i kako da ne bude — ja imam ti nemaš. Neko ima i dobru platu, i plaćenu struju, i regres, i dnevnice, i novo auto. Drugi radi gotovo svaki dan, u teškim uslovima, nesiguran hoće li taj posao moći raditi još dugo. Hoće li biti zdrav, da neće dobiti otkaz, da mu se neće smanjiti plata. I sada pitanje dobrog auta postaje dogmatsko pitanje. Pa zar se ne može kupiti neko solidno auto, koje ne bode oči, a koje služi? Dobro nekome je zaista neophodan dobar auto, vozi na relacijama koje zahtijevaju maksimalnu sigurnost. A je li to tako čest slučaj?

Milana Babić