150711 nar baner161012 фаипа банер 1

  • 150123 baner apis3
  • 150123 baner apis2
  • 150123 baner apis1

170406 банер бутик ско
  • 170301 image master baner
  • 170301 image master baner1
  • 170301 image master baner2
121201-baner m99
 
 
 
 

Kolumna: Ljubinjska priča

Dvadeset godina je prošlo od kada su u Hercegovini, izuzeci su neznatni, svi postali novi vjernici. Međutim, stalni hercegovački problem –– sukob dvije tradicije, danas je vidljiviji više nego ikada prije.

120227-ljubinjskal1

 

Na snazi su, u stvari, dva vjerovanja. Po jednom vjerovanju sila tradicije je sve: poštuju se običaji koji se prenose sa koljena na koljeno; vjerovanja za koja nije poznato ni ko ni ih je uveo, ni kada ih je uveo. Promijeniti bilo koji običaj za hercegovačke tradicionaliste ravno je bogohuljenju. Drugo vjerovanje, crkveno, podrazumijeva: mogućnost promjene lokalnih običaja, izlazak u susret zajednici, praktičnost. Nedavni događaj u Ljubinju, u kojem je dogovor oko cijena sahranjivanja postao predmet opštinske rasprave, nakon koje su donesene odluke o cijenama i načinu korišćenja kapele i Svetosavskog doma, odjeknuo je kao bomba u Hercegovini. Razlozi? – mnogobrojni. Otac Mladen Žulović, paroh ljubinjski, kaže da je tekst, objavljen neposredno nakon odluke (napisao Žarko Janjić), korektno i vjerno prenio dešavanja sa skupštine. Lanac reakcija pokrenuo je naslov teksta Za sahranu 2.000 maraka. Nespretno određen naslov nametnuo je utisak da je to velika suma novca. Na pitanje kako se desilo da cijena od 1.600 KM za četiri grobna mjesta, u okviru dvije grobne parcele (4 izbe) bude predstavljena kao super skupa, ako se zna da u Trebinju (na Banjevcima) ta ista grobnica košta 8.000 KM, u Zasadu (takođe trebinjsko naselje) 4.000 KM, a na velikom Gradskom groblju, ako već neko hoće da proda svoje mjesto (jer mjesta nema), košta 10.000 KM, otac Mladen odgovara:

- Pa, stalno su se prepričavale priče kako je kapela nenormalno skupa, čak je bilo govora da kapela košta 700 KM, a sala 350 KM, a nikada me niko nije pitao kolika je stvarna cijena. Neki su htjeli i da pišu peticiju protiv popa, zbog cijena. Ja sam im odgovarao da ću se prvi potpisati na tu peticiju.

Persa Klimenta, poslaniku skupštini, prozvala je pokretače ove ideje ocjenom da će pored mladih, koji u potrazi za poslom, odlaze iz Ljubinja, poslije odluke iz opštine o načinu sahranjivanja i cijeni početi 'odlaziti' i mrtvaci. Ona je predložila da se iz budžeta finansira 30 odsto troškova.

- Akcenat je pao na sumu koja je potrebana za sahranu, a zaboravlja se da je u Ljubinju zaživio običaj da se umjesto kesa na sahranu nosi koverta, kao daleko praktičnija. I, da upravo kovertama, faktički same sebe sahrane plaćaju, a pri tom je za porodicu daleko lakše da se obred obavi u kapeli nego u kući. Nijedna od ovih usluga se ne mora koristiti, ali je jednostavnije sve obaviti u okviru groblja; poštedjeti familiju tutnjave kroz kuću, spremanja, traženja stolova, objašnjava otac Mladen.

Namjera da se u Ljubinju organizuju sahrane u sklopu groblja, jer je zaista jednostavnije, a i jeftinije, prarasla je u 'slučaj' u kome su pokretači ove ideje dobili etiketu koristoljubivih ljudi, željnih novotarija. Prijedlog, koji je trebalo da doprinese urbanizaciji ljubinjske opštine, naišao je na nerazumijevanje kod običnih ljudi.

- Ovome je dosta kumovalo i to što ljudi ne dobiju informaciju iz prve ruke, već se informacija, idući od usta do usta, toliko rediguje da ljudi onda sa pravom reaguju, zapaža otac Mladen.

Među pravilima koja su otac Mladen Žulović kao paroh ljubinjski i Marko Gordić kao predsjednik crkvene opštine iznijeli na skupštini je i ono da se prilikom izjavljivanja saučešća ukida se ljubljenje sa rodbinom pokojnika i saučešće se izjavljuje samo rukovanjem. Nadalje zadržava se običaj davanja novčanih priloga umjesto prinosa u materijalu, a preporučuje se da ona bude srazmjerna cijeni onoga što bi se kupilo i donijelo na saučešće, poput pića, cvijeća i drugog. U kapeli će na vidno mjesto biti postavljena kutija u koju će se stavljati prilozi, a novac je poželjno upakovati u kovertu i upisati ime i prezime onoga koji daje prilog. Uvodi se običaj da se posluženje, onih koji dolaze na izjavljivanje saučešća, vrši samo pićem i kafom (bez meze), a da se hrana poslužuje samo na ručku poslije sahrane. Za ručak će biti posluživana u toku posta posna hrana, a van posta mrsna hrana. U toku ručka će se koristiti kompletan pribor za jelo. Prilikom obavljanja parastosa, da se umjesto priloga u materijalu: pića i cvijeća (gdje je to do sada bio običaj) daju novčani prilozi.

Ipak, najviše polemike jeste prijedlog da se donese odluka koja će obavezati stanovnike Ljubinja na korišćenje kapele kada se dogodi smrtni slučaj, odnosno da se sahrane ne organizuju u objektima za stanovanje, već isključivo u kapeli.

- Zakon jeste donesen, ali je ostalo kao pravilo da se ni na čemu ne insistira, nego kao i za običaj donošenja koverte na sahranu, pušteno je da ipak vrijeme učini svoje, zaključuje otac Mladen.

120227-ljubinjskal2

Sukob koji se odvija, prikriveno ili otvoreno, u većini hercegovačkih opština, je sukob na liniji Crkva običan narod. Šta se u svijesti ljudi vodi pod narod, a šta pod Crkva teško je procijeniti. Paradoksalna, nimalo naivna situacija, traje već duže vrijeme. Narod obesparen, iznemogao od neimaštine, šupljih priča, kivan je na sve, a, prije svega, na sveštenstvo. Ljubinska priča koja je kulminaciju doživjela u posljednjem tekstu posvećenom cijeni i uslugama sahranjivanja, plasirana ironičnim naslovom Koliko košta put na nebo – predstavlja primjer šta se sve može desiti kada se priča otrgne iz konteksta. Ono što se često previđa jeste da sveštenici nemaju svoje plate, da žive opslužujući svoju parohiju, često po cijeli dan putujući sa jednog mjesta na drugo. Činjenica je da srpski narod nema potrebnu ukorijenjenost vjere koju imaju na primjer Grci. Kod nas se ljudi posvađaju i ne pričaju godinama. Otuda su oni koji su boravili u Grčkoj kao kulturni šok doživjeli način na koji to čine Grci: oni vrlo otvoreno kažu šta im je na duši, svađaju se satima dok sve jedan drugom u lice ne iznesu, a onda gledaju da već tokom tog istog dana uzmu oproštaj ne bi li mogli reći barem 'Očenaš' prije sna.

Hrišćanska istina da je Crkva – Crkva onda kada je gonjena stoji i danas. Pitanje koje se postavlja jeste šta je to u stvari istinska crkvenost jednog naroda. Hrišćanstvo je maksimalistička religije, zahtijeva od čovjeka neprestano napredovanje, s tim da nema garancije, nema pretplate na spasenje na osnovu učinjenih dobrih djela.

Hrišćanstvo, kod srpskog naroda, nije u umu koliko u srcu. Nama istorijske prilike, i geografski položaj, nisu dopustile da steknemo potrebni kulturni nivo da bismo ispovijedali hrišćanstvo potpuno, upoznati sa Duhom i Slovom. Neprosvećenost je bila i jeste naša činjenica, a ona se najviše ogleda u nepoznavanju Svetog Pisma. Kako uopšte možemo raspravljati o hrišćanstvu ako nismo upućeni u ono što je rečeno u Starom i Novom zavjetu! Kako da znamo šta znači biti hrišćanin ako nismo pročitali, barem jednom, Sveto pismo? Pa tako što slavimo Slavu i idemo u crkvu za Božić i Vaskrs! – glasi srpski odgovor. Tako je i u Hercegovini rašireno mišljenje da 'sadašnji' hrišćani, što će reći praktikujući, unose razne novotarije koje oni 'stari' hrišćani ne poznaju, a i nemaju namjeru da upoznaju. Sukob pomalo na relaciji stari - mladi, pomalo na relaciji crkveni - necrkveni, ispoljava se na više nivoa. Mladim sveštenicima nije lako, mada inače nikome nije lako da 'mudruje' u Hercegovini. Hercegovci ne vole ni promjene ni pridike. Sukob na relaciji tradicija - obnovljeno hrišćanstvo, obilježen je opštim nerazumijevanjem. Nekada su stari ljudi, mali procenat (jer su svi bili većinom komunisti i ateisti), postili cijeli post i pričešćivali se samo na kraju posta. Sada se oni koji idu u Crkvu pričešćuju svake nedelje. Za 'stare' vjernike to je sabalazan.

120227-ljubinjskal3

Na kraju, utisak ostaje, da nedostaje, iznad svega, razumijevanje i snishođenje, i sa jedne, i sa druge strane. I, posebno, nedostaje prosvećenost, svuda, u svemu, a čini se, najviše, ona hrišćanska. Kako inače objasniti fenomen da se toliko ljudi izjašnjava da su vjerujući, a da od 106 porodica koje slave Nikoljdan u Ljubinju, samo jedna Slavu proslavi posnim jelima!?

Običaji i Crkva

Dokle god postoji zdravo prožimanje između skupa raznih običaja i Crkve nema opasnosti da se izgubi istinska hrišćanska vjera. Problem nastaje kada se običaj pretvori u cilj sam po sebi, izvan Crkve (fraza da su ljudi pobožni, ali ne i crkveni najbolje odražava ovu razjedinjenost). Prisustvo brojnih običaja, sumnjivog porijekla, održavaju se silom ćutnje, sujevjerjem najbolje ispoljenim u frazi: 'Ćuti, valja se!'

Gluvi telefon

Suštinu 'običajnog prava' možemo uporediti sa igrom 'gluvih telefona'. Jedna lokacija (nacija, grad, selo), kroz određenu ličnost, izmišlja ili nastavlja da plasira neki običaj drugoj lokaciji i ličnosti. Druga lokacija i ličnost, nemajući kritički pristup šta neki običaj jeste, po sadržaju, i koja je njegova poruka, infantilno prihvata običaj, dodaje nešto od svog uma i svojih običaja, pa širi običaj na treću lokaciju. Na kraju dolazi do trenja i rivalstva između lokacija čiji je običaj ispravniji. Sve se ovo dešava jer je uloga Crkve potisnuta na periferiju života, dok su sami običaji preuzeli kancerogenu prevagu nad stvarnošću Crkve. Otuda imamo toliko obogotvorenja samih običaja.

(Milana Babić) Ekstra Magazin