Pitanje etike ljekara jedno je od ključnih pitanja svakodnevnice u RS, regionu, i uopšte u svijetu. Etika budućeg ljekara već pri samom upisu medicinskog fakulteta dovedena je u pitanje. Zašto?
Zato što se pri upisu ne testira humanost već znanje. Kada imamo takvu jednu službu kao što je ljekarska, službu koja je, po stepenu odgovornosti prema drugom čovjeku, u nivou svešteničke službe, kao predispozicija za taj posao mora biti postavljena ljubav za drugog čovjeka. Jednom prilikom, u jednoj banjalučkoj bolnici ljekar je zatekao sestru kako viče na pacijanta. Pacijent je bio teški bolesnik, smješten na odjeljenje sa takođe teškim bolesnicima. Dakle, plač, jauk, veliki bolovi ― oči na oba svijeta. Ljekar je tiho prišao medicinskoj sestri i sa dozom razumijevanja za njenu reakciju rekao: Sestro, vi niste za ovo odjeljenje, ovdje mogu raditi samo ljudi sa velikom ljubavlju prema drugom čovjeku.
Kao malo gdje, u bolnici nailazimo na hladnokrvnost i agresivnost u odnosu čovjeka prema čovjeku. Naravno da nije lako raditi sa bolesnim ljudima, i svakako da to nije plaćeno kao što zaslužuje. Koji je to posao u današnje vrijeme plaćen adekvatno?! Ali ono što stvarno poražava je stepen nemilosrdnosti u koju prosječan građanin upada sa odlaskom na liječenje ili operaciju. Razlozi? ― mnogobrojni. Opet se vraćamo na razlog upisivanja medicinskog fakulteta. Pošto ljekarski posao daje ugled i poštovanje, pomiješano sa strahopoštovanjem, nije ni čudo što mnogi roditelji žele da im djeca budu ljekari. Ima tu ljudske potrebe za osiguranjem, zaštitom. Činjenica je i da mnogi biraju taj poziv zbog materijalnih mogućnosti koje stoje kao mamac. Korumpiranost ljekara javna je tajna. Svako ispitivanje javnog mijenja pokazuje da građani, velikim dijelom, smatraju da bez veza i novca ne mogu da prođu ni kroz ljekarsku intervenciju manjeg obima. Tu, naravno, postoji i druga strana priče po kojoj oni koji se najviše žale (da su bili prinuđeni da potkupe ljekara) princip potkupljivanja, bilo čijih usluga, shvataju kao princip života, uslov opstanka. Uz sve ovo stoji i činjenica da je naše društvo trenutno u velikoj mjeri prožeto korupcijom u svim društvenim slojevima. Razlog leži u takozvanim preletačima, ljudima koji, da bi ostali na pozicijama, ili uopšte na kvalitetnim radnim mjestima, što će reći profitabilnim, stalno pripadaju vodećoj stranci. Zato problem korumpiranosti nije proizvod samo toga što smo zemlja u tranziciji, već što svjesno zanemarujemo prave stubove društva ― kvalitetan i vrijedan kadar, koji je po prirodi stvari nepotkupljiv na svaki, pa i stranački način. Ovaj problem zanemarivanjima kvalitetnog kadra vezan je i za naš mentalitet koji zbog stalnog trpljenja nikako ne može da se uzdigne iznad niske potrebe da, iako mu trenutno ne ide dobro, nema potrebu da onoga kome ide dobro, jer je sposobniji, ne omalovaži. To je takozvani sindrom JSNZ ― ja sve najbolje znam. Umjesto da saslušamo pametnijeg od sebe najbitnije je onog, koji se ma kojim kvalitetom uzdigao, spustiti, tako što ćemo ga proglasiti ili ludim ili čudnim (što je u našem mentalitetu gotovo izjednačeno).
Paradoks toka ljudske civilizacije možda najbolje pokazuje izvorna verzija Hipokratove zakletve, koja isključuje čedomorstvo i eutanaziju kao opravdanu medicinsku intervenciju, i ona novija, dobivena Ženevskom konvencijom, koja to, između redova, odobrava. Da li možemo govoriti o bilo kakvoj hegelovskoj postavci istorije kada činjenice govore da hod unaprijed nije hod ka boljem, nego, ipak, hod ka nekom apokaliptičnom vremenu punog lažnih proroka i zločina koji imaju svoje medicinsko opravdanje. Kada su jednom pitali nekog katoličkog biskupa iz Mađarske, kako se mogao desiti jedan Aušvic, on im je odgovorio: Ljudi moji Aušvic se dešava svaki dan, pogledajte samo statistiku čedomorstava.
Ako, dakle, medicinski radnik, kao svoj osnovni motiv rada, nema ljubav prema drugom čovjeku ― kako će se on ponašati prema pacijentu? Svaki čovjek ima mnogo odbrambenih mehanizama kada je svoja ili tuđa muka u pitanju. Razumljivo je da takav medicinski radnik mora napraviti gard prema pacijentu; izolovati psihološki sebe od bola drugog kao princip održivosti. Zato se on u početku ponaša hladno i drži se na distanci. Međutim, život dokazuje da se čovjek ne može držati na distanci, pa postaje ili dobar ili loš. Moje bolničko iskustvo govori da su tu ljudi ili ljudine, ili ljudi kojima čitav sistem dozvoljava da se ponašaju ispod svake ljudskosti.
Posebna priče, ali priča, koja se svakako mora pomenuti u sklopu ove, jeste priča o farmaceutskoj mafiji. Knjiga dr Tima O' Šea Vakcinacija nije imunizacija svojim materijalom šokirala je svjetsku javnost i otvorila vrata preispitivanju povjerenja u instituciju zdravstva na svjetskom nivou. 60 odsto Kanađana i 80 odsto Amerikanaca odbilo je da primi vakcinu H1 N1, bez obzira na veliki pritisak koji je vršen na radnike u zdravstvu, zbog veze između ove vakcine i Đulijan ber sindroma. U Nigeriji su roditelji suočeni sa zatvorskim kaznama ukoliko ne dozvole vakcinisanje polio vakcinom, a 78 odsto pakistanske djece oboljele od polia su primili polio vakcinu. Takođe, prema istraživanjima, sezonske vakcine protiv gripa samo u jedan odsto slučajeva imaju efekat, a pri tome izazivaju brojne neželjene posljedice. Japanci su prije nekoliko godina zabranili vakcinaciju djece mlađe od dvije godine i drastično smanjili pojavu iznenadne smrti kod novorođenčeta...
Ostaje pitanje koliko to što smo često uskraćeni za osnovne informacije doprinosi da upadnemo u igru prikrivenog smanjenja svjetske populacije od strane modernih Mengela i svjetskih moćnika zabrinutih za brojnost svjetske populacije.
(proširena verzija kolumne iz Ekstra magazina)
Milana Babić
