Živimo u elektronskom dobu. Na sve strane informacije, informacije, informacije. Biti u toku dešavanja nudi nam se kao način opstanka.
Selekcija ponuđenih vrijednosti postala je rudarski posao. Istinske vrijednosti se ne plasiraju, one su sakrivene, potisnute, obesmišljene, izvrgnute ruglu. Ipak, tehnološki napredak se ne može ignorisati i apriori okvalifikovati samo kao negativan. Kada se ranije (prije elektronskog doba) govorilo o kategoriji Carstva Nebeskog najteže je bilo zamisliti, predstaviti, kako to svi ljudi mogu biti povezani, objedinjeni. I, evo, zar sadašnje mogućnosti koje nudi internet – umrežnjenost – ne daje neki odsjaj kako bi to moglo izgledati.
Zamki je svakako mnogo, i, naravno, kao i svaka druga stvar internet se može koristiti u dobre ili zle svrhe. Ono što se javlja kao možda najveća zamka jeste da današnja mladež, a i ne samo mladež, misli da su informacije koje se mogu naći na internetu u većini slučajeva istinite, i da nude znanje. A znanje je kategorija koja se teško osvaja. Možda nije stvar u istinitosti, koliko u podrobnosti. Ako izostaje kompletna priča, ili komplentan podatak – dobijamo zbunjujuću priču koja je gora od neistine. Jer, za neistinu lako uočavamo da je neistina, ali kada se operiše sa polupodacima, ili, još gore, kompilacijom sastavljenom od istine i neistine, stvar je maksimalno ozbiljna. Problem informacija koje se nude na internetu jeste i njihovo siromaštvo. Recimo tražimo podatke o nekoj istorijskoj osobi. Ono što ćemo naći je većinom štur niz podataka, i niz osobina. Vrlo često podaci su obilježeni jednostranim pristupom, ili samo doslovno preuzeti iz drugog, takođe siromašnog, izvora informacija. Malo je podataka koji se pozivaju na veći broj izvora.
Ono što svakako moramo zadržati, kao stav koji često spasava i rastrežnjuje, i tome učiti svoju djecu, u eri interneta – zadržati zdravu dozu skepticizma, prema svemu, pogotovo u prvi mah. Otvoriti djeci um da sami razmišljaju, da sve ispituju. Danas je to veći imperativ nego ranije. Nama se stalno servira neka slika svijeta, a ta slika svijeta je u većini slučajeva nakaradno postavljena. Filozof Zoran Arsović iznio je jedno odlično zapažanje. On kaže: „Čekanje Drugog Hristovog dolaska je obesmišljeno, a sa druge strane, današnjem čovjeku nije besmislica da čeka demokratiju, koju čeka po istom principu, eshatološkom (dolazećem), po kojem se čeka Drugi Hristov dolazak"
Ili, imamo bum koji se desio sa Vikiliksom, kada su, navodno, nama običnim smrtnicima postale dostupne sve svjetske tajne. A jedan je čovjek postao heroj u otkrivanju istine, gotovo pa vitez pravde. Ipak, postoje teze da je Vikiliks projekat CIA-e, odnosno, da dokumenti koji su nama dostupni uopšte nisu toliko "tajni" koliko su nas u prvi mah pokušali ubijediti. Po nekim istraživačima Vikiliks je projekat koji ima za cilj postavljanje policijskog nadzora nad internetom, trenutno jedinom tvrđavom slobodnog medijskog govora. Takođe, Vikiliks može biti i sredstvo kreiranja modernog pogleda na istoriju. I, na kraju, kao i svaki senzacionalizam, ima za cilj da nas okupira, da postanemo robovi potrage za nazovi istinom. Ali, po nekim podacima, od dvije stotine hiljada stranica avganistanskih dokumenata, nijedan dokumenat ne otkriva informacije o trgovini drogom i ulozi koju američka vlada igra u njoj. Dakle, niko nam ne daje ključnu informaciju.
Pitanje informacije, nije, ipak, vezano samo za ono polje koje nudi internet. Tu se nalaze i svi ostali mediji. Veliko je pitanje da li se u naše vrijeme, kada se većina ratova vodi prije svega medijski, može doći do istinite informacije. Današnji sociolozi i filozofi iznose stav po kome onaj koga vidimo na medijima ne može biti nosilac moći, već je nosilac moći vlasnik tih medija. I mi ne možemo znati ni ko uopšte pravi informaciju. Kod ovakvih teorija moramo se opet dotaći pitanja tajnih centara moći, raznih komisija, klanova i slično. Možda je pravo pitanje šta je to vlast i moć.
Za Hrista se u jednom dijelu Novoga zavjeta kaže da On ne govori kao književnici i fariseji već kao Onaj kojji vlast ima. Kakvu vlast čovjek može imati? I šta uopšte znači vlast nad drugim ljudima ako sam ne vladam sobom, svojim strastima? Ili, šta meni znači neka informacija ako ja sa njom ne mogu izmijeniti ni sebe ni drugog, nekog spasiti, nešto istinsko svjedočiti, ostaviti trag, saznati nešto od čega mogu imati praktične ili duhovne koristi!?
Milana Babić
(EKSTRA magazin)
