Naše priča, svakodnevna filozofija, obično se kreće u stereotipima. Tako je jedan od stalnih obrazaca našeg govora onaj da je današnja omladina plitka, nezainteresovana i neobrazovana.
Internet era jeste zaista donijela iskušenje laganog osvajanja sveznalaštva. Djeca zaista često misle da se do znanja lako stiže i da je ono što se predstavlja na internetu prava informacija. S druge strane, današnji naraštaji imaju ogromnu prednost u odnosu na nas duhom stasalih negdje između komunizma i liberalnog kapitalizma; ušuškani pa surovo otrežnjeni, posječeni ratom. Djeca sada, većinom, odrastaju bez iluzija. I, da, velika je to prednost. Besparica, nervoza koja je prisutna svuda; svijet, sa svim svojim iskušenjima − dostupan, umrežnjen – čine da lice našeg četnaestogodišnjaka ima sve sem bezazlenost kao svoj izraz.
No, neke izjave iz naše svakodnevice ipak stoje: ni roditelji, ni stariji ljudi, ni nastavnici, nemaju nekadašnji ugled. Ali na čemu se nekada zasnivao taj ugled? Na strahopoštovanju. E, sada, pitanje je koliko to strahopoštovanje zaista traje i šta ono u stvari donosi. I ko uopšte može biti autoritet?
Činjenica je da su nekada profesori i roditelji svoj autoritet zasnivali prije svega na strahu. Strah od kazne drži i dijete i odraslog čovjeka u stanju poslušnosti. Drugo, vrijeme našeg odrastanja je bio svijet jasno određenijh vrijednosti, ideologije koja je nametala gotove istine, stvarala društvene idiote. Istorijska stvarnost je imala svoj jasno omeđen smisao, istorijski hod − tačno određen put naprijed, u svjetliju budućnost. Ko god je želio da bude svoj i nezavisan, bilo koja vrsta disidenta, nije dobro prolazio − žigosan, pretrajavao bi na rubu egzistencije, odbačen i od porodice i okoline. Ipak, taj svijet, u svijesti nekadašnjih Titovih pionira, još uvijek nosi pozitivne kvalifikacije. Zašto? Jer si, kao poslušnik, mogao da imaš materijalnu sigurnost: stan, ljetovanje, zimovanje, povoljan kredite... Dakle, sve što je sada u domenu fikcije.
Šta nisi mogao da imaš? Osnovno – slobodu duha. Morao si da čitaš dosadne, stereotipne, zaglupljujuće, smor smorova angažovane pisce. Morao si jadan da nesretnog Kafku svedeš na pobunjenika, onoga koji razobličava vlast, čak propagira društvenu borbu. Kafka, koji se prije svega borio sa sobom, sa jevrejskim Zakonom i njegovom djecom Krivicom i Kaznom, morao je biti shvaćen kao moralizator i društveni kritičar. Trebalo mi je deset godina od rastanka sa srednjoškolskim Kafkom da naiđem na Žorž Bataja, čuvenog francuskog kritičara, pa da shvatim da ono što sam slutila nije ludost, glupost i jeres − da je Kafka prije svega Jevrejin, čovjek poražen nesavladivom Torom i autoritetom svoga oca, pa onda sve drugo.
Elem, ako si i mogao čitati one koji su nudili više tvoja analiza je morala da se kreće uhodanim stazama. Kada sam prvi put pročitala Zle duhove od Dostojevskog pomislila sam da je nevjerovatno da nekadašnji sistem nije zabranio tu knjigu. U njoj su, više nego jasno, razobličene sve zablude socijalizma i komunizma. Kasnije sam shvatila da je dubina misli Dostojevskog za tadašnje ideologe jednostavno bila visina koja se ne doseže, a i za koju, ruku na srce, nisu ni bili zainteresovani.
Današnji klinci ne moraju da uče sve one pjesme o Titu, da pamte kako je mali Jože smazao plećku, butku ili šta li već, i tako pokazao u kakvog će sposobnjakovića (i gurmana pa i ...) da izraste. Današnja djeca ne moraju da tumače kako im je naloženo, ali, nažalost, još uvijek jedna garnitura starih 'lektirskih' pisaca preživljava. Ili, ako i nisu samo lektirski pisci, već majstori svog zanata, djeca ih dobijaju u najlošijoj, partijskoj varijanti. Tako se od Ive Andrića, u devetom razredu osnovne škole, radi možda najneuspješnija priča nobelovca: Kosa. Socijalna tematika i otvorena didaktičnost (koju je Andrić prezirao) treba današnju mladež da privuče i oplemeni. Kako oni doživljavaju takve priče? Gledaju vas blijedo sa dosadom i prezirom u očima koji ni ne pomišljaju da sakriju. Mogu li ja tu glumiti autoritet ili se ljutiti na njih? Naravno da ne. Ili radimo priču Skeledžija od Meše Selimovića. Od toliko kvalitetnih dijelova koji se mogu izvaditi iz Mešinih remek djela (Derviš i smrt i Tvrđava) − nastavnik je dužan da radi ona prozna ostvarenja za koje je sam Meša rekao da ih se stidi. Da je to bio dio njegovog stvaralaštva kada je pisao sa pola srca, bježeći od sebe, od bola za nepravedno stradalim bratom, u jalovu angažovanu književnost.
Šta je dobro u današnjem odnosu nastavnik učenik? To što ni na čemu ne možeš zasnovati svoj autoritet sem na svojim ljudskim i pedagoškim kvalitetima. I nije tačno da su današnja djeca lošija od nekih prethodnih generacija! Oni su samo bez iluzija o životu. Neopterećeni ideologijom, svakom pa i onom u hrišćanskom ruhu, neušuškani materijalnim blagostanjem, isuviše zreli za svoje godine duhom i tijelom oni, uz sve virtuelne svjetove koji im se na svakom ćošku nude, svijetom idu otvorenih očiju. I vrlo dobro znaju prepoznati šuplju priču u kojem god pakovanju da im je serviraš.
I dalje se sluša muzika devedesetih. Ali se sluša i Nik Kejv, čita se poezija Tagore i gledaju neki stari filmovi. I, ono što je najbolji znak prezdravljenja – pinkovština se povlači sa ulica i iz kafića. Današnje pubertetlije više liče na one iz osamdesetih: nenašminkani su, neisfolirani i ležerno obučeni. Čak i anoreksično-androgeni izgleda prestaje da bude uzor.
Autor: Milana Babić (EKSTRA magazin)
