U vremenu razdora, nemira, mržnje, sebičnosti, zla - teško je riječi da put od čovjeka do čovjeka nađe. Era mas-medija. Sve je tu, na dohvat ruke. Sve se vidi. 0goljenost i bestidnost. Čini se i mogućnost dodira tu je a, u stvari, nikada dalje, nikada teže, savladati jaz između tebe i mene.
Napadnuti sa svih strana, gušimo se i davimo u: pornografskim slikama, jalovim političkim pričama, plasiranim vrijednostima, šupljim sadržajima, fantazijama, fantomima mašte... A žudimo, gladni i usamljeni, za istinskim susretom. Za razgovorem licem u lice. Za osmijehom i zagrljajem. Zagrljajem, zagrljajem, zagrljajem. Šta ljepše od zagrljaja je!
Čega se plašimo? Sebe, najprije. Najviše sebe. Susret je prvo unutrašnja kategorija – susresti se sa sobom. Svi naši susreti, sve naše borbe počinju unutar nas, u srcu. Tamo gdje zebnja i sloboda dvoboj silni vode. Susresti se sa svojom mračnom stranom, a ne prezreti sebe.
Susret je i susret sa različitom kulturom, vjerom, stavom, načinom života, sistemom razmišljanja. Susret podrazumijeva izlazak iz sopstvenog svijeta. Ako nismo u stanju da svoje stavove, emocije i porive dovedemo u pitanje od susreta sa sobom, i sa drugim, nema ništa. Susret podrazumijeva borbu sa sopstvenom sujetom. Ograničenjem koje ona daje. Borbu na život i smrt sa potrebom da svijet gledamo iz svog ugla. Zašto je gordost najveći neprijatelj? Zato što nas zatvara - čini nemoćnim da ostvarimo odnos ljubavi i poštovanja prema drugom. Čini nas zaljubljenih u sebe, u svoj stav, izgled, misao, ostvarenja. Ne da nam da svoj svijet nadopunjujemo drugim svijetom. Sujeta iščitava i ono čega nema, svuda pronalazi elemente da se osjeti napadnutom i izvrijeđanom.
Priče o ljubavi? Pričati o ljubavi znači pričati o biseru koga si samo na fotografiji vidio. Malo nas je voljelo istinskom ljubavlju. Slomljeni smo, razapeti: sitničavošću, revanšizmom, zluradošću. Voljeti znači pustiti onoga koga voliš da stoji do tebe, ukazati mu čast i poštovanje. Gubimo se u uvredama. Hvalimo se surovošću, kitimo se šalama u kojima, ponizivši onog drugog, u stvari ponižavamo sebe. Riječ uzimamo olako, kao igračku. A snaga riječi je ogromna. Treba bdjeti nad riječima kao nad tek rođenim djetetom. Ne dati im da se istrgnu i zagospodare nama.
Jednom prilikom, susretoh se sa muftijom srbijanskim Muhamedom Jusufspahićem. Ne bi čovjeku lako, a ni meni. On dobro upućen i u svoju, i moju vjeru. Ja u svoju, i u njegovu. Nadgornjavanje i nadgalamljivanje dođu kao neminovnost u takvim razgovorima. Šteta što ne mogah taj razgovor u cjelosti objaviti – jedno je usmena, jedno pisana riječ. Uglavnom, ispoštovasmo se u razgovoru sve dok ne dođosmo do Hrista. Po jednoj vjeri On je samo prorok, po drugoj Sin Božiji. Sukobismo se. Razmišljam – ovakvi susreti su sve sem slučajnost. Ako ne svjedočimo ljubav prema drugome, čemu sva priča! I vratismo se na Avrama, zajedničkog praoca. Tu ja rekoh ono što me zaista puno boli: sudbina Agarina. Priča ode u drugu stranu. I izmirismo se.
Andrić kaže (parafraziram) da veliki čovjek kod drugog prvo uočava vrline, a mali mane. Velika je to misao. Najlakše je suditi i osuditi čovjeka, u vremenu kada se tolerancija iz stvarnosti preselila u udžbenike. A susret je raskoš, čudesnost dodira duša, gozba nadzemaljska!
Kao dijete, često sam susretala časne sestre. One su živjele u kućici iznad trebinjske bolnice. Blagi, Hristov lik na njihovim licima urezao se u moje djetinje sjećanje (slično sjećanje imam na lik jednog kaluđera koga sam, otprilike u isto vrijeme kad i časne sestre, upoznala pod Ostrogom). Njihov podvig – staranje o bolesnim, onima koji smrt gledaju licem u lice – ostalo je zauvijek za mene mjera, znak ljubavi, smisao onoga: biti hrišćanin.
Nema petanaeset, dana, nađoh se na susretu sa ženama iz naše, pravoslavne Crkve. Razgovarasmo o svemu, najviše o položaju žena u Crkvi. Na kraju predložih da se organizujemo, prođemu obuku za bolničarke, i pokušamo da svakodnevno pomažemo najtežim bolesnicima. Svaki dan druga, pa opet.
U udruženju koje osnivam sa Olgicom Cice nas dvije smo u ravnopravnom položaju, u ovom drugom udruženju želim da budem rob. Neka jedna od žena, koja se složile oko uloge bolničarke, preuzme kormilo vođenja, ja tu želim da budem samo sluga. Zašto? Zato što čovjek koji život okuša samo kroz položaj gospodara počinje da na njega, neminovno, gleda samo sa jedne pozicije – vlasti, vladavine nad drugim. I, gubi se u visinama. U bilo kojoj situaciji u životu čovjek se gubi ako nema položaj sluge, ako svoj položaj ne tumači i sa te pozicije. Šta znači biti učitelj djeci? Znači biti tu zbog njih. Služiti im. Otvoriti prostor za susret.
Milana Babić
