Neki dan u novinama: Priča o djevojci koja se bavila manekenstvom. Izbor profesije bio je njen usud. U svom poslu je bila je zaista uspješna - na naslovnim stranama prestižnih magazina, ugledni kreatori birali su je za svoje revije, a potom i kao zaštitno lice.
Međutim, pritisak je bio previše jak. Isuviše mlada, nedovoljno pripremljena za izazove, konkurenciju, svijet taštine, pod pritiskom da su ljepota i mršavost u sinonimičnoj vezi, ona je sve slabije i slabije jela. Ne kraju je otišla i na liječenje... Ipak, iznureno tijelo nije se moglo povratiti. Umrla je u bolnici. Njeni roditelji smogli su snage da apeluju na modnu industriju ne bi li se ponovo, kao ideal ljepote, plasirao izgled koji ne zahtijeva da djevojke izgledaju dječački i neuhranjeno.
Ljepota! Šta je ona? Gdje je ona? Zašto je predmet tolikih naših rasprava i razmišljanja? I šta je ljepota danas? Iluzija. Usličenost. Ogoljena seksualnost. Brend. Roba. Model. San o ovjekovječenoj mladosti. Sredstvo dolaska do cilja. Marketing. Nametnuta potreba. Žeđ za vječnošću...
Strašno je biti lijep – kaže mi ujak. U nedoumici na šta misli pitam ga zašto. Pojašnjava: 'Zamisli cijeli život ljudi gledaju u tebe sa pomješanom dozom zavisti i divljenja. Gdje god kreneš ljudi se okreću za tobom. Tvoje prisustvo u društvu uvijek je primjećeno, dobrodošlo. Svijet upoznaješ sa te strane u kojoj si uvijek u centru pažnje. I tek kada tako lijep čovjek ostari, on upoznaje surovu stvarnost. Shvata da je živio u svijetu iluzija. I ljudi postaju nemilosrdni u komentarima. Sav svoj neuspjeh, komplekse, neproživljenost, zavist, nataloženi jed, oni liječe u komentarima obojenim revanšizmom životu, onom drugom, koji je bio ljepši, istaknutijii, koga nisu mogli imati ili su ga izgubili: Uh, vidi kako je propao! Aaaa, što je ostarala! Vidi kako se udebljao! A što se ofucala, pogledaj samo kako joj se tijelo izobličilo! Zamisli samo kako se tada osjeća ovaj kome su se cijeli život divili! A sigurno je svoj identitet dobrim dijelom morao izgraditi na ljepoti, na utisku koju njegova ili njena pojava izaziva. Zamisli kako se sada osjeća slušajući komentare, a ne može da ih ne osjeti, čuje ili domisli. Pa zar to nije strašno!'
Biti lijep, a ne izgraditi sebe, svoj identitet, na toj ljepoti predstavlja podvig. Lijep i dubok čovjek, kao kombinacija – endemična vrsta. Zašto? Valjda zato što je lijep čovjek prevashodno zaljubljen u sebe, što će reći i zadovoljan sobom. A zadovoljan čovjek ne radi na sebi koliko radi onaj koji kritički posmatra sebe, koji nema zadovoljstvo sobom kao primarnu osobinu.
Strašno je i gledati kako pojedine slavne osobe staraju. To nije staranje. To je gladijatorska borba sa nametnutim suparnikom ili suparnicama. Biti prvi znači biti najljepši. Sada gledamo seriju istih usana, istih jagodica, istih obrva. Umjesto da ljepota bude jedinstvenost, spoj onog iznutra i svana, ona je svedena na usličenost koja vodi u obezličenje. Vječna, balzamovana mladost. Osmijeh američki – isti zubi, ista serija i boja, kez od uva do uva. Biti nasmijan postaje odraz kulture, marketiškog nastupa, inata zamišljenim i stvarnim rivalima.
Različiti su pojmovi o ljepoti. Nekome je lijepo ovo, nekome ono. U Japanu žena mora da ima malo stopalo da bi uopšte došlo u obzir da se raspravlja je li lijepa ili nije. Kako kod njih da bude smatrana lijepom žena kao što je nekada bila Sofija Loren, koja ima sve sem malo stopalo. A kada pjesnik 'Pjesme nad pjesmama' opisuje žensku ljepotu na njoj ništa malo nije. Sve je upečatljivo, jako, veliko, markirano, ali jedinstveno u tom spoju. I što je najbitnije ljubav onog drugog čini da njena ljepota dobije odsaj u cjelokupnosti svijeta – stvorenog i onog koji se sluti. U Crnoj Gori ako si plav nemaš šansu da tvoju ljepotu uzmu za primjer.
Istina je i da muškarac i žena ne gledaju isto na ljepotu. Tradicionalno se smatra da bi žena trebalo da više profitira od ljepote. Žena se i odgaja da bude ljupka i mila, i, naravno, poželjno je da uz to bude i lijepa. Čuveni psiholog Erih From govori upravo o konfliktu koji se javlja, kasnije, unutar žene - između toga šta ona osjeća da treba da bude i šta očekuju da ona treba da bude.
Činjenica je da je muškarcu bitnije kako žena izgleda nego ženi kako izgleda muškarac. Može se reći da je žena tu manje površna, pa i mudrija. Većina žena kod muškarca najviše cijeni duhovitost, sposobnost da joj i najtežu situaciju učini humorno-dopadljivom. Svijet oko nje podnošljivijim, obojenim. Da joj pruži stabilnost. Mir.
Možda je jedna od najčešćih uopštenosti, fraza i floskula, koje se poput pokvarene ploče godinama vrte u kremasto-lepršavim časopisima ona da ljepota otvara mnoga vrata, preciznije, da je lijepim ženama, uopšte lijepim ljudima, lakše stići do uspjeha. To su one površne ocjene koje pretenduju da život učine poslovničnim, popločanim, odogonetljivim, lako svarljivim, upravo u onoj tački gdje je on najzamršeniji. Lijepa žena prolazi lakše kroz život (mada je u tome suština problematike - kakav život zovemo lakšim i po čemu je takav život lakši ako u njemu glumimo) samo toliko koliko je podatna. Da li je ta podatnost sadržana u osmjehu, neobaveznom ćaskanju u kojem će ona (on) dati odobrenje i ondje gdje zna da je određena ideja ili postupak glup, manje je bitno. Prostituisanje je način ponašanja, a ne samo djelo, i, naravno, nije vezano samo za ženski rod. Kada lijepa žena ne pristaje na lažni smijeh i udvorištvo da bi stigla do bilo čega, njena staza je sve sem laka.
Ljepota je oduvijek bila ljudska težnja. Međutim, sada je ta težnja poprimila dimenziju epidemije. Čak si nemoderan ako nisi nešto radio na sebi. Ljepota je postala baza našeg identiteta, osjećanja vrijednosti − naš usud.
(Za Lokoportal Milana Babić - EKSTRA Magazin)