Vrijeme Dučićeve diplomatske karijere to je doba velikih svjetskih previranja i potresa. Ujedno, to je vrijeme u kojem je duh epohe dozvoljavao da stasa plejada srpskih intelektualca svjetskog ranga.
Pisci diplomate nisu bili rijetkost. Dučićevu generaciju diplomata čine: Ivo Andrić, Rastko Petrović, Miloš Crnjanski, Milan Rakić.
Dučić je primjer koliko može postići čovjek koji radi na sebi, na svom talentu. 'Najređi je slučaj čovjeka koji zna i šta hoće i šta može.' – kaže Dučić, a upravo njegova pjesnička i diplomatska karijera predstavljaju stalni hod naprijed, u visine, svjedočeći u kolikoj mjeri je bio svjestan svojih potencijala i koliko je radio na njima. Ne zadovoljiti se malim, usuditi se sanjati, stremiti, saznavati, otkrivati, domišljati - izdići se mišlju i duhom, a ne zanijeti se, ne izgubiti se u visinama - mali broj ljudi to može. Dučićev put: od bistrog Hercegovca do prvog ambasadora Kraljevine Jugoslavije. Od svog Trebinja doći do Ženeve, Pariza, Budimpešte, Rima, Madrida, Lisabona, Atine, Kaira... Okusiti i promisliti svijet. Od mediteranskog srpskog pjesnika, preko simboliste francuske škole do religiozno-ispovijednog pjesnika. Od paganizma misli, preko zanesenosti katoličkim svijetom, posebno Rimom, do pravoslavlja.
'Neuporedivom sposobnošću prilagođavanja i kultivisanja, iz nizine provincijskog stihotvorca uspio je da se digne na visinu evropskog pesnika. On je toliko stekao svoj talenat koliko mu je bio uređen.' – kaže Milan Kašanin i naglašava: 'Među svojim vršnjacima, Dučić se ne ističe toliko većim pjesničkim darom koliko većom radoznalošću, energijom i kulturom.'
Dučić je nastavljavač srpske građanske kulture. Zajedno sa srpskim pjesnicima-diplomatama Kraljevine Jugoslavije Dučić svjedoči da su Srbi, koliko narod sela, toliko i narod gradski, carski. Šteta je što je većina upravo ovih duhova marginalizovana, žigosana, pa protjetrana iz sjećanja socijalističke Jugoslavije. Umjesto njih, kao duhovno sjećanje, naturena je, kao superiorna, gola seljačka prošlost.
Začuđujuće je koliko je malo prostora posvećeno diplomatskom radu srpskih pisaca i diplomata. Jovan Dučić je proveo preko trideset godina u diplomatskoj službi – cijeli jedan život. Međutim, predstavljanje njegovog diplomatskog rada potpuno je u sjeni pjesništva, ogleda i putopisne proze.
Dučić je svjesno težio diplomatiji. Diplomatija je za njega ideal, san. Ona mu je pružala neprestalni izvor novih saznanja, kojima je Dučić bez prestanka težio. On je jako volio istoriju, pogotovo onu sakrivenu, koju samo pojedinci otkrivaju u tajanstvenom svijetu diplomatije. Za Dučića je istorija živa nauka, stopljena sa sadašnjim trenutkom, protkana viđenim i doživljenim, uvijek nanovo aktuelizoavana političkim trenutkom. Dučić je uspio da razvije svoj hercegovački analitički dar do gorastasnih razmjera. Kao diplomata uvijek promišlja staloženo, sveobuhvatno, slagajući dati istorijski trenutak u mozaik sveopštih dešavanja. Od Dučića se i danas može mnogo toga naučiti. Njegovi stavovi su i sada aktuelni. Dučić diplomata je neodvojiiv i od Dučića pjesnika, i od Dučića istoričara. Kako se samo znao izraziti Dučić! I u pjesništvo, i u diplomatiju on je unio novi duh, 'izraz do tada kod nas neviđen'. Od njegovih opisa i analiza gubi se dah. Njegova rečenica budi uspavani dio bića. Njegovo razmatranje, poetsko koliko kulturološko i političko, otvara vidike, uznosi i opija: 'Švajcarska je fatalno postala drumska gostionica i jedna prikrivena mržnja za stranca izbija iz svakog dodira s njima. Stranac nije ovdje ni protivnik, ni saveznik; ni jednomišljenik; on je mušterija i kirjadžija. Nikakvi osjećaji ne postoje u tom susretu, nego izmjene hladnih riječi, nedeljnih računa, dobro provjerene monete. Sve je ovdje sračunato i uzakonjeno samo s obzirom na sitnu sreću malog čovjeka, tako da kad odavde gledate na istoriju izgleda da su veliki podvizi samo ludačke avanture, a velike namjere samo mahnita pustolovstva.'('Gradovi i himere')
Dučićev sekretar iz madridskih dana, Peđa Milosavljević zapisao je u svojim sjećanjima: 'Dučić je bio tip darovitog, dalekovidog Hercegovca koji ume ne samo da ostvari sebe, već i da sobom oliči svoj zavičaj , naciju, istoriju.' Dučićev pogled na određeno zbivanje obuhvaćeno je atmosferom, oštroumnim zapažanjem istorije određenog naroda, njegove karakterologije. On vješto pronalazi detalje koji su taj narod kulturološki odredili. Za poljskog ambasadora u Rimu, Visockog, kaže: 'Stari poljski plemić, sa srdačnošću koja dolazi od slovenske krvi i sa napetošću koju svakom katoličkom Slovenu nametne katoličanstvo (nepomirljivo sa tom radosnom i djetinjom krvlju). Poljaci odvojeni od slovenskog bloka (koji je pravoslavni) zahvaljuju svoju usamljenost rimskoj crkvi koja je antislovenska...'
Odnos Dučića diplomate prema Dučiću književniku je nadopunjavajući. Njegovu književnu riječ oplodile su evropske prestonice, njegov unutrašnji svijet dodir sa različitim kulturama i ljudima. 'Forma i stil čine književnika, a to je potrebno i diplomati da u stranoj državi zadobije za svoju domovinu simpatije. Ne mogu države koje postavljaju književnike u diplomatsku službu ništa time izgubiti, nego samo dobiti.'- kaže Dučić na jednom mjestu.
Miladin Milošević će, priređujući Dučićeve diplomatske spise, dati, između ostalog, i ovu ocjenu: 'Dučić je bio dobro obavješten. On ne posmatra pojedine događaje izolovano već ih smješta u jedan širi okvir uočavajući u njima procese dugog trajanja i međusobnu povezanost i zavisnost. Zbivanja u Egiptu prati i posmatra kroz zbivanja i poteze u Londonu. Taj model koristi i u Rimu i Bukureštu. On u izvještajima iz Egipta detaljno iznosi sukob kralja s parlamentom i vladom i situaciju nastalu zavođenjem diktature, što je, s obzirom na prilike u Kraljevini, mogla biti poruka i poduka režimu kralja Aleksandra.' Dakle, evo ga, dovitljivi Hercegovac. Reći će nešto ključno, otrežnjujuće, ali tako da se taj neko kome je upućeno ne uvrijedi, čak i ne shvati da se direktno njemu obraća. I, evo metode, i evo, stava!
Dučić, među prvima, uočava da je srpsko-hrvatski odnos ključni problem Kraljevine jugoslavije. On na taj sukob ne glada ostrašćeno, niti sa predubjeđenjem, već kao trezveni racionalist koji je sa raznih diplomatskih izvora vidio izvor problema, put kojim se ide. Sa pozicija svog tadašnjeg jugoslovenstva Dučić analizira: 'Hrvati su za ovih trinaest godina zajednice sa Srbima, išli po etapama i uvijek u jednoj za njih logičnom linijom: htjeli su najprije Jugoslaviju protiv Velike Srbije, i uspjeli su; zatim federaciju protiv centralizma, i bili na putu da uspiju; i sad, najzad idu dalje i traže dualizam, znači monarhiju u formi nekadašnje Austro-Ugarske koja se sastojala od dvije ravnopravne države vezane savezom svoje vrste.' Dučić na vrijeme prepoznaje situacije, moguće tokove, namjere. Jasno uočava ko sve podržava hrvatske separatističke težnje, i zašto. Njegovo jugoslovenstvo osjećanje umanjuje se pred događajima kojima je bio svjedok i u Budimpešti, i Rimu. On uviđa da su Srbi i Hrvati isuviše daleko jedni od drugih da bi se razumjeli, voljeli. Da je malo spona, a puno razlika. Da je to sukobljenost katolicizam – pravoslavlje, ali ne kao razlika u samom tipu hrišćanstva, koliko kulturološka razlika, sukobljenost na relaciji Istok - Zapad. Pitanje koje je u pozadini sukoba: ko treba da vlada Evropom, i kako?
Kao diplomata, za savremenike, Dučić je ostao neshvaćen, nedokučiv. Njegovi izvještaji iz Rumunije, iz Bukurešta, doživjeli su sudbinu proroštva Kasandrinih. Iscrpni, jasno analizirani odnosi, katatrofa koju Dučić jasno sluti, nije adekvatno primljena među njegovim pomoćnicima. O Dučiću kao diplomati različito je suđeno, ali uvijek sa superlativima ili sa omalovažavanjem. Nikada srednjim stavom.
Za Dučićev diplomatski rad vezan je i jedan incident. Naima, postavljenjem Dučića za stalnog delegata pri Društvu naroda u Ženevi, smijenjen je dr Milutin Jovanović, sestrić Nikole Pašića. Dučić će sa nove dužnosti morati brzo da se povuče, zbog afere koju mu je priredio ozlojeđeni Jovanović. Jovanović je izdejstvovao da u švajcarskoj štampi budu objavljeni članci o Dučićevoj navodnoj vezi sa nekom ženom. Uspio je i da nagovori tu ženu da podnese tužbu švajcarskom sudu, sa tvrdnjom da ju je Dučić obeščastio. Na sudu je jasno utvrđeno da je posrijedi ucjena žene kojoj su takve spletke bile izvor prihoda. Ipak, ovaj incident doveo je do toga da je Dučić morao da napusti Ženevu. Epilog ženevske afere dešava se u Beogradu, u jednom od rijetkih izliva bijesa koji je Dučić sebi dozvolio. U ljeto 1927. godine, u kabinetu pomoćnika ministra inostranih poslova, došlo je do tuče između Dučića i Jovanovića. Ovaj incident će imati dalekosežne posljedice po Dučića - udaljen je iz diplomatske službe na više od dvije godinea. Ženevska 'afera' će Dučića onemogućiti (pri povratku u diplomatsku slušbu) da bude postavljen za poslanika pri Svetoj stolici u Rimu. Služba koju je Dučić zaista želio, ali mu je agreman odbijen pod izgovorom da im je nezgodno da prime poslanika koji je, makar i nepravedno, bio optužen za obljubu.
Dakle, veliki igrači, velika igra. Dučić će, pak, biti dostojan igrač. Izvrstan stilista, u društvu neizvještačen, spontan i rječit, saradnik mnogih časopisa, pjesnik evropskog ranga, oštrouman, okretan, Dučić je plijenio. Vrijeme Kraljevine Jugoslavije tražilo je takve ljude, omogućavalo im povratak na političku scenu i uspinjanje. Nakon dvije godine kazne, na zauzimanje Koste Kumanidija, kralj Aleksandar je pristao da Dučića vrati u diplomatiju. Kraljevim ukazom od 6. decembra 1929. Dučić je postavljen za otpravnika poslova Poslanstva KJ u Kairu. 1932. dobija novo mjesto - upražnjeno mjesto poslanika u Budimpešti. Dučić se sada nalazi u teškoj situaciji. Mađarska vlada stoji iza ustaških akcija, koje su i pripremane na njenoj teritoriji. Iz ovog perioda je sačuvan Dučićev izvještaj koji oslikava stav Mađarske prema Srbima i Srbiji, stav formiran na separatističkim akcijama hrvatskih političara i ustaške emigracije. U ovoj fazi Dučićevo jugoslovenstvo se dalje razgrađuje.
1933. Dučić je po treći premješten u Rim sa zvanjem poslanika II grupe drugog stepena. Zatiče napete odnose između Rima i Beograda. Situacija postaje teža od one u Mađarskoj. Rim pomaže ustaške emigrante, mađarski i bugarski revizionizam, albanske težnje za stvaranje Velike Albanije. Ruši se i posljednja iluzija o jugoslovenstvu, skupa sa njom urušava se i Dučićev san o antičkom Rimu. Čovjek koji se nekada zanosio veličinom istorije katoličkog svijeta, onaj koji se u 'Atini više divio sjaju antičkog svijeta, nego vizantiskim crkvama i živopisnim freskama'(Kašanin), povlači se u sebe, u duhovnu riznicu svoje nacije. Rastrižnjen, u potpunosti sagledava pozadina političkih previranja – koje sile vode obračun, i zarad čega. Vraća se pravoslavnim duhovnim korijenima i daje se u potragu za izgubljenim likom i djelom grofa Save Vladislavića.
Kada pisac odabira drugu ličnost da piše njegovu autobiografiju – to je uvijek više priča o njemu samom nego o odabranoj ličnosti. To je uvijek autopoetički tekst. Pisanje je potraga za sobom, za smislom – otkrivanje i razotkrivanje svijeta. Kada se diplomata Jovan Dučić daje u potragu za biografijom, spisima i fotografijama vezanim za ličnost i djelo svoga dalekog srodnika grofa Sava Vladislavića, on to radi u dvostrukom dvigu – tražeći njega i ocrtavajući svoj put. Neumorno, predano, Dučić putuje, istražuje, analizira, uklapa i, na kraju, vaskrsava jedan svijet i jednog čovjeka u njemu. Grof Sava Vladislavić, carev tajni savjetnik, državni ministar i ambasador bio je jedna od najkrupnijih figura Rusije Petra Velikog. Opisujući Savinu ličnost Dučić daje svoj diplomatski portret: 'On se za cijelo vrijeme svoje djelatnosti pokazuje pravim rasnim Srbinom, i posebno, tipičnim Hercegovcem, ne samo neobičnom energijom i izuzetnim poštenjem, nego i smjelošću svojih planova i sposobnošću u raznim strukama.' Dučić naročito ističe da je Sava imao blistav dar besjedništva, veliku sposobnost ubjeđivanja i 'izuzetno poznavanje ljudi i njihovih naravi'. Savina karijera, tokom 35 godina službe, (kao i Dučićeva) išla je neprestano uzlaznom linijom. Kao i grof Vladislavić Dučić je obavještavao svoje poslanstvo detaljno, analitički precizno, prodirući u suštinu problema.
Početkom 1939. Dučiću se ukazuje posebna čast - postaje prvi ambasador u istoriji jugoslovenske diplomatije i odlazi u Bukurešt. Međutim, dolazi do promjena u jugoslovenskoj vladi. Novu vladu formira Dragiša Cvetković. 7. maja 1940. dobija novi položaj poslanika u Španiji. Rat već bukti Evropom. Dučić odlazi u Madrid. U novembru 1940. Dučić je akreditovan i kod vlade Republike Portugalije. Odlazi u Lisabon. Jugoslavija je u ratu, vlada napušta zemlju. Bolestan i pritisnut stravičnim vijestima o stradanju srpskog naroda u svojoj zemlji, onemogućen da obavlja diplomatsku službu u Lisabonu, strašne 1941. godine Dučić završava svoju diplomatsku karijeru i stiže u SAD, u Indijanu. Umire 7. aprila 1943. godine.
Dučić kao diplomata, kao predstavnik svoga naroda, čovjek je koji nikada ne zaboravlja ko je i odakle je. Ne stidi se ni sebe ni svog naroda. Cijeli stav njegovog tijela odražava tu gordost, ponos na svoje porijeklo, predstavlja jasnu svijest o veličini svoje uloge. Pored toga Dučićev stav tijela odražava i jednu gospodsku ležernost – galantnost čovjeka svjesnog svojih potencijala, i spokojstvo. Na svim diplomatskim fotografijama izgleda kao čovjek koji je puno toga vidio i prošao, ali svoje znanje nosi ne kao breme, već kao iskustvo koje obogaćuje.
Milana Babić - Sa sajta Glava i zid
