Brakom između Adama i Eve počinje Stari zavjet. Čudo na svadbi u Kani Galilejskoj, pretvaranje vode u vino, početak je Hristovih čuda.
Marks je govorio da je brak najmanja ćelija društva, to isto, na poetičniji i dublji način, izrazio je davno apostol Pavle. Kada pojedini moćnici žele da razore neku državu prvo udaraju na temelje porodice.
Jednom prilikom, na tribini posvećenoj braku jedan vladika je iznio zanimljivo gledište: Uslov braka nisu djeca, već ljubav između muža i žene. Djeca nisu razlog stupanja u brak. Oni su proizvod ljubavi. Stoga, potpuno je neopravdano ostaviti supruga ili suprugu jer vam ne može darovati dijete. Crkva ne daje blagoslov za razriješenje od braka u slučaju da supružnici nemaju djece.
S druge strane, postoji izreka koja kaže da je čovjek polovično zreo kada mu umru roditelji, a potpuno kada i sam postane roditelj. Ipak, neko ima osjećanje dužnosti, odgovornosti, nesebične ljubavi prema mlađem od sebe i bez toga da je i sam fizički otac nekom djetetu. Drugome je neophodno da postane roditelj da bi dobio svijest o odgovornosti. Jevreji su punoljetstvo priznavali onome ko napuni trideset godina (bez obzira što su mladi stupali u brak). Hristos počinje propovijedati sa trideset godina. Adam i Eva, po predanju, stvoreni su u dobi od trideset godina. Trideset godina – vrijeme kada razum nadvladava strasti, a odgovornost sebičnost.
Brak podrazumijeva slobodu i ljubav. Neprihvatljivo je govoriti o nekadašnjoj funkcionalnosti ugovorenih brakova. No, idealizacija prošlosti stalno je naše iskušenje. Ono što se desilo, i šta se dešava između muža i žene, znaju samo njih dvoje. Pogled, prećutana riječ, izgovorena riječ koja ostaje da lebdi, ljubomora, nezadovoljstvo, frustiranost ličnim neostvarenjem, infatilnost, robovski odnos – samo su dijelovi međusobnih bračnih odnosa, često sakriveni iza osmijeha.
U pojam ljubavi, svašta se trpa. Na snazi je limunadno-sladunjavo izjednačavanje ljubavi i strasti. Pa tako čovjek leti od strasti do strasti dok se potpuno ne uništi, nesposoban više ni da primi, ni da daruje ljubav. Ali ljubav i strast, koliko god mogu ići ruku pod ruku, često stoje nasuprot. Ljubav je tiha kao lahor u kojem se Bog javlja proroku Iliji, a Ilija očekuje da će Bog doći u silini, u jakom vjetru. Često ne prepoznamo ljubav, pa kada strasti utihnu srce se sjeća nekoga pored koga nije imao potrebu da žuri i sa kojim je vrijeme djelovalo zaustavljeno. Ljubav ne zna za svoje, ni za nadimanje, kaže apostol iz Tarsa, a odsustvo ljubavi – bez obzira na sve velike darove proroštva, znanja jezika, vjere... – izjadnačava sa čistim, potpunim ništavilom: Ako ljubavi nemam ništa sam...
Ljubavi mogu biti razne, oni što ih objedinjuje je blizina smrti. Prava ljubav prema: suprugu, djeci, roditeljima, bratu, sestri – podrazumijeva spremnost da se umre za tog nekog. U bračnoj ljubavi – boriti se do smrti da ostaneš sa nekim, iako te strasti vode na drugu stranu. Boriti se sa sebičnošću da ugađamo samo sebi... U Pjesmi nad pjesmama pisac jedino ljubavi daje silu da pobijedi smrt: Jer je ljubav jaka kao smrt.... Pjesma o zavjetnoj, zapečaćenoj ljubavi koja svu prirodu oblači u ruho nepropadljivosti je tumačena simbolično kao ljubav Boga i njegovog naroda Izrailja, ili Hrista i Crkve. Ipak, u takvom tumačenju ima zilotske težnja, stalnog izazova unutar Crkve asketizma i odricanja, da se bračnoj ljubavi ne prizna rang svetosti koju ona, uz svu tjelesnost, ima. Pročitah, jednom, da je jedan od manje bitnih sabora raspravljao da li žena ima dušu, i sa jednim glasom prevage(?!) odlučio da ima. E to je istorija! I to su izazovi odricanja: kada se odrekneš da omrzneš i omalovažiš. Svjedočanstvo da je malo istinske pobjede, pobjede nad sobom, u ovom svijetu.
Pitanje prevare, pitanje je uzroka, ali i posljedice. Ponekad, ona je posljedica nerazumijevanja, psihofizičkog maltretiranja. Nekad, nemogućnost dalje veze: izdaja. Ali prevaru je Hristos maksimalizovao: Jer onaj koji pogleda na ženu sa željom u srcu svom učinio je sa njom prevaru. Naše društveno okruženje ima izrazito licemjeran karakter: koketovanje, sladostrasno razgovaranje lišeno pravog sadržaja, odnos po sistemu: smješkaću se i udvarati da lakše prođem – postavlja kao društveno preporučljiv kodeks ponašanja.
Povećan broj crkvenih brakova više je odraz trenda negoli što ljudi imaju svijest u šta ulaze. A zablude u vezi nemogućnosti razvoda u Crkvi su posljedica poistovjećivanja rimokatolicizma i pravoslavlja. Kod katolika je zaista teže dobitio razvod, ali stoji i činjenica da se ljudi ne razvedu crkveno, a žive sa drugim, dobiju djecu sa drugim ili cijeli život mijenjaju partnere...
Šta poslije prava glasa ostaje
Možda nema izlizanijeg termina od termina feminizam. U svijesti muškarca on je bio, i ostao, nešto što po automatizmu izaziva revolt. Feminizam je ipak daleko širi pojam nego što se obično predstavlja. Ako feminizam shvatimo kao žensku potrebu da bude sagledana kao puna i cjelovita ličnost, onda smo najbliži pozitivnoj, odnosno, ispravnoj kvalifikaciji. Tako shvaćen feminizam (kao unutrašnja težnja) prisutan je na ovaj ili onaj način u svakoj ženi.
Rat između muškarca i žene, najstariji je rat u ljudskoj istoriji. Ima nešto sudbinsko, teško i neogonetljivo u tom vijekovnom trvenju. Čak sam sklona misli da je on neminovnost. Udruženost, sklad odnosa između muškarca i žene kao da po inerciji rađa sebičnost, samodovoljnost, i, izgleda kao da nešto satansko ima u toj snazi – objedinjenoj energiji muškarca i žene. Kada smo skupa vavilonske vatre tek tinjaju – pjeva Darko Rundek. Međusobna usredsređenost često pretače ljubavni odnos u onu težnju ispoljenu u gradnji Vavilonske kule: pokušaj samostalnog ikarovskog dosezanja neba. Srećom, ili nesrećom, sklad, partnerstvo, istinsko nadopunjavanje najendemniji su proizvodi ljudske istorije.
Kada je borba polova u pitanju, istorijski, pravno, ono što se vidjelo, javno pokazivalo, bilo je da su muškarci vijekovima odnosili pobjedu. Ono što se nije vidjelo, bilo je potpuno suprotno – zarobljena među četiri zida u kući, okovana kodeksima na ulici, u društvu marginalizovana – žena je de fakto bila gospodar svoga čovjeka. Ili strašno patiti, ili lukavošću vladati, bile su ženske mogućnosti. Ženska lukavost je proizvod muške dominacije, a ne urođena osobina kako se često, površno, ta osobina svakoj ženi pripisuje. I, onda, došao je jedan istorijski trenutak ustalasanosti svih vrijednosti, pregrupisavanje naroda, vrijeme razvoja tehnologije u kojem, za ubrzano narastajući svijet, postaje neophodna i ženska radna snaga. Žensko radništvo, izlazak iz okvira kuće, pa I svjetski rat, i tok istorije muško-ženskih odnosa mijenja pravac.
Dvadeseti vijek je posebno istorijsko doba za ženu. Žena izlazi iz sjenke i dobija dvije ogromne mogućnosti: da školuje svoj um i da politički djeluje kao snažan faktor. Danas, kad su prava žene u popriličnoj mjeri izjednačena sa pravima muškarca, teško je zamisliti kako je to nekada izgledalo. A izgledalo je strašno. Sada čak izgledaju smiješno obrazloženja koja su nekada davali muškarci u korist teze da se ženama ne treba dati pravo glasa. Strašna je i činjenica da se žena, i ako se mogla školovati, ipak nije mogla usavršavati u mjeri u kojoj je to mogao muškarac. Pokornost jedne Mileve Marić Albertu Anštajnu ne može se shvatiti bez konteksta Evrope toga vremena. Naučnim istraživanjima su se u Milevino vrijeme bavile ukupno tri žene u Evropi.
Zašto se ključna borba igrala oko prava žena da glasaju? Zato što je u pozadini te borba, borba za vlast. Pozadina većine sukoba čovjeka i čovjeka je izazvana borbom za vlast.
Kada se danas kaže feminizam, asocijacija je obično Klara Cetkin, a zatim ide vizuelizacija – odred androgenih žena. Previđa se mnogo toga. Između ostalog, velika činjenica da je cijeli jedan ogranak tih žena-boraca iz Engleske, Irske i Škotske, da bi se osjetio podjednako živ i svrsishodan, položio zdravlje, srce i, na kraju život, u I svjetskom ratu, i to većinom baš za srpski narod, koji je ocijenjen sa njihove strane, kao onaj kome je pomoć najpotrebnija.
Gdje je istina? I da li je istorija samo opštost, podaci, odnosi svjetskih sila, muški svijet rata? Može li istorija odražavati istinu ako pojedine narode predstavljamo samo kroz politiku koju vode vođe? Da li, uopšte, istorija može biti ispričana bez ženske strane priče, tolikim vijekovima marginalizovane druge strane bića svijeta?
Jednakost nikada neće biti kategorija ovoga svijeta, ona to prosto nije, ipak mogućnosti koje sada stoje ispred žene su ogromne. Ostaje pitanje – da li uključivanje suptilne, umne ženske snage, probuđene iracionalno logičke moći ženskog bića, znače poraz muškarca ili mogućnost novog stvaralačkog, razotkrivenijeg saodnosa ženskog i muškog principa svijeta?
Iza zatvorenih vrata
Antropolozi na prostoru Balkana zapažaju čak četiri kulturne tradicije: srednjoevropsku, mediteransku, orijentalnu i dinarsku. U načinu na koji dolazi do sudara ili prožimanja ovih tradicija rađa se i specifična atmosfera ovih prostora. Različitosti u mentalitetu balkanskog čovjeka su, prije svega, religijske prirode.
Jasno odjeljeni religijski načini ponašanja u jednom se dotiču: u svojevrsnom matrijahatu u patrijahatu; u ženskom čuvanju reda i zakona načelno izrađenog tako da izgleda kao da se red stvara u ime muškarca. Naša porodica vijekovima je funkcionisala prvenstveno kao bastion zabrana − ozidana, ograđena tabuima, raznoraznim običajima, objedinjena gotovo klanovskim djelovanjem rodbine. Prividno podređena muškarcu, njegovom svijetu, balkanska patrijahalna porodica stoji na leđima žene, na ženskoj pameti, dovitljivost i radu, ali i na ženskoj materinskoj potrebi da se spoljni svijet izoluje od djeteta, učini strašnim. Izlazeći u svijet, tako odgojeno, dijete ima osjećaj da izlazi u nepoznato i opasno. U kontekstu naše porodice, u ulozi djeteta, na određeni način, bili su, i ostali, i muškarci. Dakle, dresiran sistem mišljenja, osveštan prenošenjem sujevjerne tradicije po kojoj se zlo i ne pominje, jer to znači da ga prizivamo, neminovno je isključiv svijet. Spoljni svijet predstavljen je u pričama, parabolama − saznat intuitivno i kroz priče o njemu više nego doživljen. Unutrašnji svijet naše porodice − tvrđava istomišljeništva, sujevjerne zacementiranosti. Smjelost duha, njegova otvorenost, bilo kakva drugačijost i posebnost, izdvajanje po bilo kom osnovu, znači samo jedno − izopštenost. Kada vas u našoj kulturi okarakterišu kao čudnog to je gore od bilo koje kvalifikacije, to znači da ste sami izabrali da budete drugačiji i, ako se ne pomjerite od domorodačke sredine, spasa vam nema.
Spolja i iznutra, naša porodica, predstavlja dva posebna svijeta. Svijet balkanske patrijahalne porodice je neminovno licemjeren, lažan u svojoj suštini. Sve što je negativno, na bilo koji način teško, sve što odskače od normiranosti onoga kako bi trebalo da porodični svijet izgleda, mora da se drži zaključanim: u srcu, u misli, u duhu − neizrečeno. Zato je to u osnovi duboko tragičan svijet. Svijet u kojem nema istinske individualnosti i ljubavi. To je svijet podijeljenih i dodijeljenih uloga, programiranosti i zadatosti. Svijet granica, omeđenosti, pritiska, sabijene emocije, potisnute boli. Svijet u kojem, još uvijek, samo rijetki govore riječ ljubav. Svijet u kojem rijetki pokazuju ljubav koju osjećaju. Istinsko mirenje i praštanje, koje je u otvorenijim sredinama gotovo svakodnevan doživljaj, kod nas je svedeno na vjerske praznike koji praštanje podrazumijevaju, ali, prije svega, kao ritual.
Nema šta nema i šta nije bilo u tom svijetu naše porodice. Neko će reći vremena su se promijenila, drugačije se živi, novo vrijeme donijelo je poboljšanje. Jeste, zaista, pogotovo u velikim gradovima. Međutim, treba samo proći kroz naše male gradove, naša sela, zadržati se malo u njima, osluhnuti, pa uvidjeti da vjekovi na Balkanu u stvari ne idu jedno za drugim nego koegzistiraju, sapostoje, teku jedan pored drugog. I strašna činjenica stoji: naš sistem razmišljanja neminovno, vremenom, kodira se prema davnašnjem obrascu.
Kada se kaže kako se nekada svaki red i način znao, o čemu se u stvari radi? O tome da naknadno nečemu pridodamo sjaj i veličinu koju on nije imao. A kako se to nekada živjelo? Kao i danas u mnogim našim sredinama. Tako što se trpilo i radilo. Tako što se moralo uklopiti u zadati obrazac, usličiti sredini, živjeti isključivo za zajednicu. Tako što se gubila individualnost, pravo na posebnost, kreativnost, drugačijost, pravo na nov pokušaj. Šta je tu neispričanih, skrivenih priča, progutanih suza, potisnog bola, zaustavqenih krikova...
Šta je onda osnovni problem svijeta naše porodice? Zatvorenost. Zatvorenost ne samo emocionalna, već i zatvorenost u kojoj je nemoguće saznati i istoriju svoje bliže ili dalje porodice. Ako je bilo samoubica, bludnika, bolesnih, a bilo ih je, sve se to prekriva ćutanjem, zavija se u tamu zaborava, pa naknadno idealizuje. Zašto? Zato što se problem uvijek postavlja kao spoljašnja, plemenska kategorija. Ako je neko poludio to je odmah okarakterisano kao nešto genetski. Toga onda nema u mojoj familiji. Svaki problem mora biti spoljašnji, jer, onda, kao takav, ne podliježe ličnoj odgovornosti. Sve je ćuti, ne daj Bože, kucni, pomjeri se... Život? Proveden u strahu, u grču, u strepnji, nemiru. Sukob ličnog i kolektivnog uvijek se završava porazom ličnog. Velika je istina da mi još nismo stigli ni do postulata starozavjetne etike, a kamoli do etike ljubavi i praštanja. Ponos! Obraz! Čast! A onda, tras! Prođe život a ja se sa mnogim ne izmirih, nekome ruku ne pružih nikada, mnoge ne saslušah...
Milana Babić
