Kada sam jednoj prijateljici rekao da sam fotoamater, ona se skoro zagrcnula od smijeha, a ja sam odmah shvatio koliko sam daleko i kakvu ozbiljnost, emociju imaju frajeri koji su uglavnom ćutljivi i znaju svaku pojedinost kvalitetnog aparata.
Nasmijah se i ja, jer zaista nisam u srodstvu sa objektivom, svjetlom, blendom.... Nema veze. To je ista simpatičnost iz moga esnafa, jer mi uvijek bude prijatno kada neko distonira u društvu. Odgovor jednostavan. Ne zna, a voli. Pa šta, neka pjeva.
Fotografija je neobjašnjiv momenat na koji uglavnom ne utičemo i koja nas zatekne svojim htijenjem da bude ljepša nego smo je zamislili. Mnogo je lijepih fotki iz našeg Trebinja izazvalo različita osjećanja u meni. Bio sam i sjetan i rastužen i neobjašnjivo ispunjen nostalgičnom arijom koja me pronalazi daleko od svakog dvoršsta koje sada urijetko posjećujem. Umjesto mene prolaze godišnja doba i ona naša kiša, koja pada nekako uvijek ukoso. Da je ružimo nebi valjalo, možda bi se još više uzjogunila. Samo bi po boji kišobrana prepoznavali neku dragu osobu i mahnuli, pitajući da li nas je prepoznala. Ponekad kroz snove prođu dani iza mene i vidim usplahirenu mladež, koja se veseli na omalenim lađama i pogleduje put lijepih djevojaka, koje svoju ljepotu usaglašavaju sa Trebišnjicom. Tom zdrebicom koja je svoju prozirnost ponosito pokazivala i kamenu i nebu. Svima. Ponekad sretnem ljude koji sa mnom prolaze uzburkanu noć, ljude koji se i nisu poznavali u stvarnom životu, no kroz njihove nedaće i loše trenutke svi smo na neki način prošli, baš zbog toga se prepoznajemo i bivamo u vremenu koje je imalo sve dobre predznake, ali nije izduralo. Kao nevidljiva voda, koja se nagela na pramac našega broda, oteklo je i to vrijeme nama najljepše i rijetki su dani sa znakom veselja.
Sanjao sam Dučićevu ulicu prepunu umiljatih tonova, prelivenu dječijom radošću i male lampione što su svojom zlaćanom bojom nagovještavale mirnu i bezbrižnu noć. Noć, za koji ne znam ni kada je pala? A valjalo bi preći nepredvidljiv most do jutra. Vidio sam "Siciliju" to malo trebinjsko ostrvo, tamo ispod Bregova i moju ekipu koja nervozno cupka, željna lopte i kako će odigrati partiju sa vršnjacima iz nekog drugog kvarta. Sanjao sam kako se viore zastave "LEA", gore u Policama i nas malešne, koji jedva čekaju da se završi utakmica pa da pokupimo mreže i zastavice, nebi li dobili fudbal na pola sata. Pravi pravcati fudbal.... Vidim sebe kako plivam sa Banja na Blace i gledam pijesak na dnu, takmičim se sam sa sobom koliko mogu pod vodom na dah. Gleda li me iko sa obale? Brao sam murve preko puta Maltezovog kola, one što od njih usta pocrne bas kao da se tri sata ne vadiš iz vode. Drhćeš i zagrćeš se peškirom , koji je nekako uvijek mali i nedovoljan da se čitav umotaš.
Stotine slika kroz nemirnu noć, što se pretvorila u dražesan kaleidoskop. Ekranizacija propraćena teškim disanjem i dahatom srca, koje izgleda ne može kucati na dvije "bande", nego dava forcu dalekom vremenu, koje neda mirovati i još se uspinje i zbori da je naše, donoseći poneki stih nezaboravnosti i usplamsalih želja.
Šta se zbilo sa našim zivotima, gdje smo se to pogubili?
Žalim se prijateljici da me "proganjaju" slike davnina i kako iščekujem neke drage prijatelje da zviznu pod prozor, da odigramo jednu "na male", da odsviramo neku pjesmu "Enimalsa" ili bilo kog drugog.... Da od nakupaca maznemo karpuzu ili "paradajiz" pa da kiflama iz Ćerimagica pekare utolimo nepostojeću glad. Odlepršamo na Zeleno i da rijeka prepzna stare znance, milujući naše dješaško tijelo... Da se okuražimo i skocimo sa željeznickog mosta, stvorimo ton na gitari, što je kupljena kreditom časti i povjerenja.
Prijateljica bi me tješila, kako se time ne može počastiti baš svako i kako se sve reflektuje kroz muziku što stvaram.
Klimao sam glavom i potvrđivao istinitost njenih riječi.... Ona nikada nije bila u mom gradu , a i da jeste turistička bi žeđ i nepreglednost previdila moje odrastanje.
Ne vjerujem kako je sloboda geografski promjenjljiva ili mi se mladost javlja kroz neko trebinjsko pijanstvo i pjesmu koja zbori kroz zdrijela polupane i promukle klape....
Sanjao sam pijacu.. Nigdje nikog .... Sva se sredila i presijava kamenim pločama. Samo bezbroj jutiranih glasova, a ona čeka da prozbori kroz grla njihovih potomaka i da oživi dan novih vijesti i domuzluka Mali grad uvijek čeka vijesti od sinoć. Tako je to jbg. No, to je potreba ljudskog stvora, da brine o drugima. Neki su to znali i oplemeniti. Pamte ih samo oni kojima su pomogli . Nažalost. Često se zapitam šta čovjek treba da učini da ne ode u zaborav. A poražavajuci odgovor lebdi kroz istinitost, da će nas samo bioloski naslijednici spomenuti i što više budu starili primjećivati kako nam sliče.....
Nebo iznad Trebinja ima neobjašnjivu boju, a sunca sve do beskraja. Sve od kamena pjeva. U Trebinju je moj žirant davnašnjih snova i pouzdan svjedok kako će jednom sve biti uljepšano. Kako ću jednom dodirnuti san, koji mi sada ne da mira i budi me u svijeto za koje nisam siguran da je moje i da imamo sličnosti ili bilo kakvu pripadnost. Tamo se najljepše sanja. Vjerujemo da naši dani još kliče pustili nisu i da je potebna samo "mrva" Božje naklonosti pa da postanemo ono sto priželjkujemo. Tamo u Trebinju sam uvijek tamo. Prija mi taj pleonazam...
Ponekad vidim sebe na Vidikovcu i odmjeravam moj grad. Mostovi, osunčani krovovi, zaorane njive i rijeka koja sija, svjesna da je miljenica ovog sastajališta vjera koji svojataju njenu slobodu, kroz zagrljaj Mediterana, kroz svaki "ubod" vjetra južnog što kosti probija....
Ne mogu sa tog mjesta vidjeti platane, ali ih naslućujem, baš kao blagost što urijetko stiže. Naslućujem tu dominantnost hlada , što nas vuče da se sjedinimo i pogledujemo prolaznike kladeći se šta nose u bursi. Malo je to mjesto, ali jedinstveno. Moje.
Premećem u svoj svojoj pameti odbjegle dane i pitam se gdje su nestali dječaci koje smo raspoznavali po boji glasa ili nekoj istrošenoj majici bez etikete i porijekla. Gdje smo se to zagubili? Gdje su sad dječaci iz razdraganih ulica koji su šutirali gumenjaču nesvjesni talenta i volšebnosti pokreta? Adrese su različite.... Nekima se više ne možemo javiti....
Otišli su bez odjave. Gdje su to požurili? Kao da vrijeme nisu mjerili ponajbolje? Nigdje ih više nećemo sresti. Ni na korzu. ni u kafani, ni kroz noć zadojenu vinom i osmjehom nekadašnjih mladića, za kojima su se trgali pogledi njihovih vršnjakinja. Negdje ispod obrva pisalo je njihovo ime i neodlučnost da progovore sve ono što bi bez ustezanja izrekli godinama poslije.
Nema više kina" Sloboda", nema više "Sicilije" , arpadžika, Banja, Maltezova, ni bezbroj mjesta koje sanjam.... Ni ja nisam isti. Promjenilo se podosta u meni . Jedino snovi ostaju u koherentnosti moje bezbrige i dana nekih prošlih što me opominju da starim. Prirodno je to, odgovorio bih da imam prilike. Snovi mi pripomažu da vidim rijeku i nekoliko lađa na njoj, kako klize u tminu i kriju zaljubljene parove. Odlaze na neku njihovu "logu" ne bi li se poljubili koji put. A na obali gitara i zvonki glas nekog šlagera kojeg sam prezirao, a danas je neizostavnost svakog moga pijanstva. Miluje moju dušu, dok razvrstavam riječi, želeći što ljepše ocrtati melanhoniju i sentiment nekog vremena što se sa mnom srodilo i koje me nije upozorilo da se neće vracati.
Trebinje ima posebnu zadovoljstinu, jer ga svi vole. To Vam je taj grad, koji putuje po vašim meridijanima i nikada Vas ne napusta. Naprotiv. Zna i zaprijetiti da će Vas se odreći i ogluvjet' obraz najvećom sramotom ako ga ne uzmognete pratiti.
Trebinje leprša ljepotom . Baš kao napuštena cura koja svoju patnju liječi puderom, osmjehom sigurnosti, novom garderobom i kojoj možemo povjerovati da je ubjeđena u svoju sigurnost i status. Taj grad ima zadužbinu lijepoga vremena i moramo prigrliti osmjeh njegovog bita. Tamo smo prepoznatljivi, baš kao što nas je i Andy Warhol pripremio i obećavao da će svako od nas imati svojih pet minuta javnosti, za koju i nismo bili uvijek spremni.
Trebinje još voli ispraznjeno popodne, ono od dva do pet. Sjećate se? Kafa u Azzaru , Indexi, Floyd, pridošlica sa poznatim pitanjem: "E, sta ima"? Najviše sam volio to od dva do pet. Trebinje Vam uvijek sniva i brine o svojoj sonati. Volim ja to Trebinje. Zaista. Ponekad prećutim njegovo ime, jer mi biva teže osmisliti riječi i objasniti zašto me nema češće?
A to češće srećem kroz izmaglicu vojvođanskog jutra bauljajući sokakom do kapije koja me prepoznaje, a još ni jednom nije rekla da je moja. Nije mi ni Trebinje to izreklo, a ja sve nešto vjerujem kako je stidljivo i da ima obzira prema mojoj povredljivosti. Ili sam previše razmažen, pa ne ne mogu priznati da je to neistina, jer su moji sugrađani pokazali naklonost onome što stvaram i ovjerili našu istomišljenost, ispunivši svako mjesto pozorišne sale, u kojoj sam koncertirao nekoliko puta....
Vjerujem da ćemo se prepoznati i kroz neizrečenost, jer svi stajemo pred ogledalom i istini zborimo da nam da snage da priznamo ono što smo..
Evo sad, baš ovog trenutka bi prošao ispod zidina Staroga grada, tražio put svoga djetnjstva i lijepijeh casa.
Da odćutim kroz neke svoje ulice.....
PS
Oprostite što sam razdužio . Mogao bih još štošta reći, no bojim se da u ovom vremenu brzine ne bi imali kad čitati slovne oznake i odsjaj ove noći što me natjerala da Vam se obratim.
Oprostite što nema pravilne interpunkcije i oznaka na pojedinim slovima.... jbg... takva tura.....
Ranko Slijepčević
