Svakako znamo kako je kolonizovana Vojvodina. Znamo da neki nisu mogli da se naviknu na nove uslove i način života u novoj sredini, te su se vratili u svoju postojbinu.
Vjerovatno nisu ni bili svjesni da ne mogu bez našega ljutoga krša i surovoga načina života.
Em, jedni su došli i u selo Starčevo kod današnjega Pančeva. Dobili zemlju, kuće, kako ko, jer nije moglo biti " Kako Maksimu, tako i svakomu". Za neki važeći papir trebalo je u Pančevo. I tako se Era zaputio pješke, a kako drugačije u Pančevo. Svugdje ravnica, bez ijednoga brdašca a htjelo mu se mokriti. Tako zastade siroma' i zaboravi iz koga je pravca došao, pa tako pođe ponovo prema Starčevu, a da toga nije bio ni svjestan. Nema brda, da se mogao orjentisati. Još onda nije poznavao ni starosjedioce niti one, kao i on "dođose" iz Like, Dalmacije i Hercegovine. Kada dođe u " Pančevo", navodno je rekao: " Pa ljudi, ovo vaše Pančevo je isto kao i moje Starčevo".
Ja sam spreman da vjerujem da je to istinit dogadjaj. Naime, razgovarao sam sa puno ljudi iz evropskih ravničarskih mjesta. Oni uopšte nisu ni malo sentimentalno vezani za kraj u kome su rođeni. Kuće na šorove, plodne oranice i zelene livade, uzore njive, požnje, pokosi, žito u ambare, a zimi kada je snijeg bogata trpeza sa dobrom kapljicom. Zbog takvoga života, oni i jesu uglavnom, maloga rasta, debeljuce sa trbuhom, te nisu posebno vezani za to svoje okruženje. Iako je vrijeme u kojeme živimo učinilo svoje, ipak u Hercegovini još ima ljudi dinarskoga tipa.
Hercegovina je drugačija i ne samo geografski. Znamo zašto je istočna Hercegovina siromašna, a zapadna prema njoj bogata. Ali baš u tome i jeste njena neprevaziđena ljepota. U njoj je skoro opjevana svaka glavica, da ne kažem brdo. Napuštene kuće, torovi, livade i njive, polja kao Popovo, pričaju neke duge priče, ne one skoro od juče, već one iz istorijskoga nezamislivoga vremena. Kao da tu Iliri i oni koji su prje njih tu bili vire iza svakoga većega kamena. U njoj svaki kamen kao da govori. Govori o neizmjernoj vještini i ljubavi, umjeću opstanka na tim terenima kroz prohujale vjekove. Koliko li me samo mojih turista upita: Kako je moguće da tu ljudi žive? I od čega? Hercegovina je kamena pustinja, ali i živi spomenik koji opominje sadašnje generacije da se na tim terenima opstane. Kada kažem spomenik, ne mislim samo na stećke, tumuluse, crkve i dzamije, već sve ono sto se vidi golim okom.
Hercegovina bi mogla biti prvorazredna turistička atrakcija i nepresušni izvor onoga čega danas da skoro i nema: region zdrave i ekološki čiste hrane. Pametnom politikom Trebinje bi moglo da "potisne" Mostar i da postane centar okupljanja svih, bez obzira na vjeru i naciju. Nema ljepšega kontinentalnoga grada na terenu bivše YU. Trebinje može i mora da bude Pijemont Istočne Hercegovine, prvenstveno kroz saradnju sa njenim ostatkom. Hercegovina nije samo erbion u okviru BiH. Ona obuhvata Foču, Pivu, Niksić, a koliko znam i Durmitor. Nije to jedini primjer u Evropi. Panonija obuhvata nekolike zemlje, Sljonsk odnosno Slezija Česku i Poljsku itd. Naravno garnice država nisu sporne. Ne vjerujem da Ljubinje, Bileća, Berkovići, Gacko i Nevesinje nisu interesantni i da nemaju šta da ponude. Da ima imalo mašte i ideja, tamo gdje se skreće za Bančiće, bio bi bilbord da je u blizini vječno zeleni hrast, pod kojim je navodno sjedio Sveti Sava. A šta su konjičke i druge igre u Nevesinju, Klinje kod Gacka, manastir Dobrićevo, Crvena stijena i Kosijerevo, već velika atrakcija za posjetioce.
Nemojmo se stidjeti naše siromaštine. Neka mi izvinu, ali ona nije na terenu već u našim glavama. Sjećam se Albanije iz 2006. godine i ove sadašnje. Prije je bila interesantnija, jer su bili vidljivi ostaci perioda iza prošloga sistema. Sjećam se osamdesetih kako su mi neki Česi pričali, kako su bili valjda u Gojšini u trebinjskoj šumi. Boze kakva bijeda, rekoše mi, ali kada počeše stizati đakonije i piće na stol, nisu se mogli čudu načuditi.
Vidljv je nedostatak saradnje u turizmu istočno-hercegovačkih opština. Vrijedilo bi o tome pomisliti, napraviti programe, cijene, nastupiti zajedno na tržištu. U toj nekoj budućoj priči Bilećko jezero bi imalo ogromnu ulogu.
Najveću promjenu treba napraviti u glavama ljudi, koji su u najboljim godinama. Upravo je to najteže. Ukoliko mi ne budemo htjeli, hoće neki drugi narodi i civilizacije. Svijet se munjevito mijenja. Šta li će biti kada Tursku prime u EU, a po meni primiće je. Moglo bi se desiti nešto kao sa starim Rimom, kada više nije bilo logistike da se čuvaju ondašnje njegove granice. Tim narodima je važno da im se ne puca više glava, a ostalo je lako.....! U nekim gradovima siromašne Srbije, ne znaju šta će sa azilantima, uglavnom iz bliskoga istoka....!
Još nije kasno za zaokret, sve je u našim rukama, ali i vremena je sve manje....!
(Vaso Bokun - Turistički menadžer)
