Braćo i sestre
Naš narod je u 20 vijeku, ali i vijekovima prije, strašno postradao, bio proganjan, mučen i ubijan. Vodili smo mnoge bitke i ratove, uvijek bili na strani pravde i slobode, a zbog toga i stradali. Da zlo bude veće, u poslednjem velikom ratu, okrenuli se i jedni na druge.
Međutim, 1991. godine naš narod je kao nikada do tada, stao kao jedan, jedinstven i odlučan, da brani slobodu, porodice, domove, otadžbinu. Stao i rekao NIKADA VIŠE mučenjima, progonima, ubijanjima, jamama, kamama, logorima i stratištima. Svi kao jedan, a među njima i mnoga mladost od 15 i više godina. Golobradi mladići, a veliki heroji.
Pogiboše mnogi. Neki tek djeca, a mnogi tek stasali mladići, dadoše svoje živote, ali i više od toga, budćnost svoje porodice i imena. Mnogi od njih su bili i jedinci i sa njima nestade i porodično ime. Ne ostaviše ni potomstvo i nestade čitava generacija srpskog roda.
Istinski heroji, oni i svi borci Vojske i MUP-a RS, živi i mrtvi. Svi kao jedan, kao nikada prije. Dadoše sve što su imali, hrabro se boreći jedinstveno, za slobodu, za našu budućnost, za otadžbinu.
A mi, a narod, a otadžbina? Svi, kao nikad prije, i brže, ih zaboravismo. Njihovu borbu, žrtvu, hrabrost. Zaboravismo naše heroje, kao što smo četo zaboravljali i naša stradanja.
Ni ulice, ni trga, ni škole, ni ustanove. Ni slova u knjigama. U mnogim mjestima ni spomenika. Na pomenima skoro pa nikoga. Zar tako da im se odužimo? Zar smo tako zastranili? Zar smo se tako otuđili? Izgleda da jesmo. Oni to nisu zaslužili i sve nas kao narod treba da je sramota. Sramota ali i briga, jer ako smo takvi postali, kakvu budućnost imamo?
Otadžbina ih je sve iznevjerila, sve borce, žive i mrtve, kroz sve godine od rata na ovamo. I njih i njihove porodice. Obzirom da je godina izbora, obraćamo se svim političarima, svakoj partiji na svim nivoima Otadžbine, bez razlike, sa riječima Generala Ratka Mladića, koje nam je prije nekoliko dana uputio u pismu iz Haškog kazamata: Ovo je jedan dio tog pisma.
„Znam da je teško i čupavo vreme i da se borite sa mnogim problemima, sa nestašicama, ali verujem da vlasti na svim nivoima pomažu porodicama poginulih i ranjenih boraca i da su saborci i njihove porodice dostojno zbrinuti, da imaju svoj krov nad glavom, pristojno zaposlenje i da se mogu dobro školovati, raditi i proizvoditi!“
To treba da je vodilja svakom političaru u Republici Srpskoj i da se zapita je li i koliko od ovoga uradio, prije nego li spomene borce, Odbrambeno-otadžbinski rat i Republiku Srpsku. Tako se trebalo i treba odužiti svakom borcu, živom i mrtvom i njihovim porodicama. Treba se odužiti herojima nazivanjem ulica, trgova, škola, ustanova, udžbenicima. Svime time otadžbina treba da im se oduži, a to je najmanje što mogu i moraju da urade.
A mi, narod, moramo se dobro zamisliti i zapitati. Kako u budućnost ne poštujući prošlost? Kako podizati potomke, a zaboraviti pretke? Kako proći ovuda, a ne kazati djetetu šta ovaj spomenik predstavlja i ko su oni čija imena su uklesana na pločama i svim pločama u Republici Srpskoj. Da li smo dostojni vremena i slobode koja nam je darovana uz velike žrtve?
Zbog svega ovoga UDPB Nasljeđe je pozvalo na sjećanje i pozivaće stalno i nećemo dozvoliti da se zaboravi njihova žrtva, borba i imena. Nećemo dozvoliti da se zaborave svi borci koji su se borili i krvarili za Srpsku. Nećemo dozvoliti da se zaborave tekovine Odbrambeno-otadžbinskog rata. Nećemo pustiti zaboravu one koji su nam podarili slobodu i otadžbinu. I učićemo djecu svoju o svemu tome, a oni svoju, i tako dalje dok postojimo kao narod. Jedino tako možemo naprijed. Jedino tako imamo budućnost kao ljudi, kao narod.
Na kraju svima nama upućujemo riječi Spomenka Gostića.
„Da se drže hrabro, da ne bježe od linije, da se bore kako treba“
Naše linije i izazovi su danas drugačiji, ali borba je ostala ista, a to je: Sačuvati mir, sačuvati narod, sačuvati i graditi Srpsku da bude najbolja što može biti, na dobrobit svih i na ponos junaka što nam je ostaviše u nasljeđe.
NEKA IM JE VJEČNA SLAVA I HVALA!!!.
Удружење дјеце погинулих бораца Насљеђе
