Žan Klod Nkusi ima 23 godine i 24 djeteta. Nije ih dobio mlad niti oni imaju njegove gene.
Žan Klod, kao i mnogi drugi mladi ljudi iz Ruande, nasiljem razorene zemlje, "vještački" je otac 24 djeteta.
Jedino što im je zajedničko je - svi su preživjeli genocid u kojem je 1994. ubijeno oko 800.000 ljudi, piše CNN.
Žan Klod pripada etničkoj grupi Tutsija i član je organizacije Savez studenata žrtava genocida (AERG), čiji je "zaštitni znak" akcija pomoći žrtvama stvaranjem "vještačkih porodica".
Organizaciju je 1996. osnovalo 12 studenata Univerziteta u Ruandi, a danas ta organizacija broji više od 43.000 studenata i srednjoškolaca te male afričke države.
AERG stvara "vještačke porodice" od svojih članova, na osnovu teritorijalne pripadnosti nekom fakultetu ili školi. Novoformirana "porodica" sastaje se i demokratski bira "oca" i "majku" iz svojih redova.
Iako te "porodice" ne žive zajedno, međusobno se pomažu kad je riječ o finansijama i drugim pitanjima.
Danas širom Ruande postoje stotine "vještačkih porodica".
"U Ruandi smo svi nekad imali velike porodice, ali je u vrijeme genocida mnogo ljudi pobijeno. Zato stvaramo 'vještačke porodice' - da bismo se vratili uobičajenim životima", kaže jedan od koordinatora Organizacije Danijel Tujizere za CNN.
Zato i danas u Ruandi možete da nađete čovjeka koji je otac 25 djece.
"To je zbog istorije", dodaje.
Nacionalna koordinatora AERG Konstantin Rukundo objašnjava da je koncept proizašao iz osnovnih potreba.
"Potreban vam je neko ko će o vama brinuti", kaže ona, objašnjavajući da je cilj da te porodice - kao i sve druge - brinu o svojim članovima doživotno.
Prema procjenama UNICEF-a, 95.000 djece ostali su siročići zbog genocida. Čak 75 odsto njih svjedoci su ubistava i ranjavanja, a mnogi su i lično žrtve nasilja i silovanja.
Njihovi problemi u Ruandi nastavljeni su i poslije 1994. Do 2001. procjenjuje se da je 264.000 djece iz Ruande izgubilo jednog ili oba roditelja zbog side, bolesti koja se djelimično proširila zbog masovnih silovanja kao "oružja" u ratu.
Ta djeca i danas, uglavnom, pate jer su siromašna, često beskućnici, sa traumama i neriješenim pravnim statusom. Zemlja koju su posjedovali njihovi roditelji oduzimana je poslije njihove smrti, a mnogi mladi tada su bili premladi da bi potraživali zemljište.
Kelsi Finegan, koja se bavi problemima preživjelih u genocidu, kaže da tu djecu, danas mlade ljude, u različitim aspektima života prate različite traume: "Mnogi imaju problem sa učenjem, sa održavanjem veza, probleme sa drogom i alkoholom."
Kevin Mugina je 21-ogodišnjak koji je i sam član jedne "vještačke porodice" i kaže da mu to pomaže da se izbori sa svojim osjećanjima.
"Neki ljudi su bili veoma bijesni. Neka djeca su i danas u šoku", kaže on, primjećujući da porodica pomaže razgovorom i kontrolom osjećanja - kako bi u miru živjeli sa susjedima.
Avgustin Nsengijumua ima 27 godina i kaže da i dan danas zove svoju "vještačku" majku "za svaku sitnicu" - kad mu fali olovka ili ostane bez sapuna.
Nkusi, 23-ogodišnji "otac" 24 djece, mlađi je od nekih svojih "potomaka". Kaže za CNN da očinstvo nosi veliku odgovornost: "Morate da znate svaku situaciju u kojoj su vaša djeca - da li jedu, uče, kako žive svaki dan. Ako je jedno dijete bolesno, moram to prvi da saznam."
Njegova "djeca" smislila su mu i nadimak - Urumuri, što u prevodu otprilike znači "onaj koji donosi svjetlost".(Agencije)
