Zadugo mu se bio izgubio svaki trag, pričalo se da se povukao na neku planinu gdje čuva ovce.
Miladin Šobić (Foto: Facebook)
Gastarbajterski sin Mile Kekin u djetinjstvu je kao svaki njemački klinac oduševljeno slušao "99 Luftballons". Kad se krajem osnovne škole preselio u Bosnu, njegov prvi dodir s domaćom muzikom bile su pjesme crnogorskog kantautora Miladina Šobića. Mladalačku fascinaciju brzo je potisnuo punkerski cinizam Hladnog piva, ali Šobićev uticaj se itekako osjetio petnaestak godina kasnije na prvom i jedinom Kekinovu samostalnom albumu "U dva oka".
Edo Maajka bio je toliko impresioniran Šobićevim starim pločama da je poželio s njim snimiti duet. Nije ga uspio nagovoriti. Neuhvatljivi kantautor prekinuo je karijeru prije skoro tri decenije i nikad se nije vratio na scenu. Dugo vremena činilo se da je potpuno zaboravljen, međutim u internetskoj epohi su se po forumima i YouTube kanalima posložili fragmenti prilično masovnog Šobićeva kulta.
Održao se uglavnom među starim poklonicima trajno navučenima na albume "Ožiljak" i "Umjesto gluposti", a počeli su se javljati i mlađi koji su u početku imali vrlo maglovitu predodžbu o tome da iza dvadesetak pjesama "prošeranih" na internetu stoji jedan od najtiražnijih domaćih kantautora s početka osamdesetih.
U ljeto 1982. "Umjesto gluposti" sedmicama se držao u vrhu top-liste albuma sarajevske porodične revije Ven. U Bosni i još nekim krajevima prodavao se bolje od "Filigranskih pločnika" i na kraju je dogurao do platinaste tiraže. Na vrhuncu popularnosti, usred snimanja trećeg albuma "Barutane ljubavi", Šobić je doživio porodičnu tragediju. Sestra mu je umrla od raka, a on se u dubokom šoku povukao iz javnosti. Zadugo mu se bio izgubio svaki trag, pričalo se da se povukao na neku planinu gdje čuva ovce, jedanput se čak pronio glas da je mrtav, a mnogo godina kasnije doznalo se da živi na potezu Nikšić – Dubrovnik – Trst.
Trideseta godišnjica bilo kojeg visokotiražnog albuma teško može proći bez prigodnog luksuznog reizdanja, međutim Šobićev bestseler "Umjesto gluposti" danas nema ko prepakovati. Njegova diskografska kuća Diskoton potpuno je izgorjela u sarajevskom ratnom požaru. Možda bi rasplet bio drugačiji da je na početku karijere pokucao na vrata Jugotona, a možda ga tamo uopšte ne bi shvatili.
Miladin Šobić (1956.) uspio se afirmisati u špici novog talasa kao zakašnjeli protagonista jugoslavenske akustičarske scene sedamdesetih, koja je konzervativnom Diskotonu našla jedno od posljednjih utočišta pred punkerskom najezdom. Prije njega tamo se skrasila i kantautorka Jadranka Stojaković.
Sredinom 1970-ih Šobić je iz rodnog Nikšića došao na studije turizma u Dubrovnik, gdje su akustičare predvodili njegov budući prijatelj Ibrica Jusić i tada prilično popularan duo Buco & Srđan. U jednakoj mjeri na njega je uticao čuveni beogradski sastav S vremena na vreme, iz čijeg je najvećeg hita Džoni Štulić kasnije izvukao naslov "Sunčana strana ulice".
U to doba su akustičari u Titovom režimu bili puno prihvatljiviji od bučnih rokera i predstavljali su gotovo nezaobilazan dekor omladinskih radnih akcija. Nisu izazivali nerede i nisu tražili dodatno ozvučavanje. Trebalo im je samo prepustiti mikrofon za kojim je neki omladinski aktivista upravo održao govor o tekovinama revolucije. No Miladin Šobić je krenuo iz malo drugačijeg miljea, pošto je vlastite pjesme počeo pjevati uz akustičnu gitaru na tulumima u dubrovačkom studentskom domu. Lokalna studentska himna "To sam ja" zvučala je dovoljno upečatljivo da se već 1975. pojavi na singl-ploči u izdanju PGP RTB-a i devetnaestogodišnjem kantautoru osigura nastup na prestižnom festivalu Omladina u Subotici. Sljedeće godine opet je nastupio na subotičkom festivalu i osvojio drugu nagradu žirija. Nakon završenog faksa prešao je u Sarajevo i odmah dobio priliku u Diskotonu zahvaljujući pjesmama "Stare novine", "Džemper za vinograd" i "Kad bi došla Marija".
Dok su se drugi akustičari nadmetali u slabo razumljivim poetskim metaforama, Šobić je kroz svoje pjesme provlačio prepoznatljive autobiografske motive i studentske društvene teme.
Debitantski album "Ožiljak" snimio je uz pomoć Gabora Lengyela, renomiranog producenta zabavne muzike i osnivača grupe Teška industrija. Dok su se drugi akustičari nadmetali u slabo razumljivim poetskim metaforama, Šobić je kroz svoje pjesme provlačio prepoznatljive autobiografske motive i studentske društvene teme.
U Sarajevu ga baš nikad nisu pozivali u klubove zahvaćene novim talasom, ali grad je svako malo bio oblijepljen plakatima za njegove koncerte po studentskim domovima iz kojih se "Ožiljak" proširio i do najudaljenije bosanske, hercegovačke i crnogorske provincije. Saradnju s Lengyelom nastavio je 1982. u Subotici gdje je na dvonedjeljnom sessionu snimio album "Umjesto gluposti". Kad su se na radiju zavrtjele pjesme "Đon" i "Ne pokušavaj mijenjat me", Šobić je potpuno osvojio sve one krajeve u kojima se punkere još uvijek moglo vidjeti samo na televiziji.
Album "Barutana ljubavi" trebao je biti kruna njegove karijere, ali je zauvijek ostao nedovršen. U posljednjih nekoliko godina više puta se moglo pročitati kako se sprema za veliki povratak na scenu i polako snima nove pjesme u Budimpešti i Trstu. Prema najnovijem i jednako nepouzdanom izvještaju, viđen je u Beču na snimanju albuma s četiri nove pjesme, šest neobjavljenih s "Barutane ljubavi" i novih verzija dugovječnih hitova "Kad bi došla Marija" i "Ašik Ajša".
Miladin Šobić ostao je jedna od najvećih zagonetki balkanske estrade. (Vijesti.me)
