- Kada je Bog sa vama, ništa vas ne može zaustaviti, rekao je Dasrat Manđi, Hindus koji je svojeručno i bez ičije pomoći prokopao put kroz brdo i otvorio 60 sela izolovane indijske regije spoljnom svijetu.
Dasrat Manđi, seljak bezemljaš sa ruralnog indijskog potkontinenta, napisao je možda najblistavije trudbeničke stranice istorije, kakve nisu zapisane još od doba takvih udarnika kakvi su bili Stahanov, Alija Sirotanović, Nikola Škobić i Arif Heralić!
Koristeći samo najosnovnija oruđa, tokom dvije decenije upornog i neumornog rada, on jesvojeručno (dakle, sam!) prokopao put kroz brdo, kako bi napravio put svojoj zajednici, pošto je njegova vlada odbila da uradi ono što u osnovi i jeste njen posao.
Ako vam je potrebna nekakva motivacija, priča ne može da bude inspirativnija od ove. On je počeo da rovari put kroz brdo potpuno sam, kako bi svojim seljanima obezbijedio pristup školama, pijacama i okolnim selima.
- Ovo brdo nam je zadavalo nevolje vjekovima. Ljudi su tražili od vlade mnogo puta da napravi normalni put kroz brdo, ali se niko nije obazirao. Stoga, odlučio sam da to jednostavno sam uradim – rekao je Manđi Tehelki indijskim novinama, malo prije nego što će podleći raku.
Koristeći dlijeto, čekić i lopatu, ovaj legendarni čovjek pretvorio je skučeni prolaz širok 30 santimetara u put dugačak 110 metara i širok deset metara kojima sada mogu da se kreću i motorna vozila.
Brdo, prije ovog herojskog poduhvata Manđija, primoravalo je ljude iz svih 60 izolovanihsela ove regije da satima pješače preko opasnog terena, samo da bi došli do svoje zemlje ili najbliže pijace.Djeca su po osam sati pješačila do škole, ali sada je, zahvaljujući ovom skromnom i nesebičnom natčovjeku, njihov put smanjen na samo tri kilometra.
Šta čovjeka natjera na ovakav monumentalni poduhvat? Naravno, ko drugi ako ne žena, ta velika i nepriznata pokretačica istorije. Koliko li je samo velikih djela izvedeno da bi se impresionirala "ženka".
- Moja žena, Faguni Djevi, ozbiljno se povrijedila kada je prelazila brdo da bi menidonijela vode, na farmu na kojoj sam tada radio. Tada sam odlučio da nešto moram da uradim, kad već niko drugi neće – rekao je on.
Njegova žena, nažalost, nije doživjela da vidi plodove njegovog rada. Ali to ga nije natjeralo da stane, šta više, samo ga je podstaklo na još veću predanost. Ljubav prema ženi je samo bila inicijalna kapisla: kada je ona umrla, želja da hiljade seljana pogođenih nepostojanjem puta konačno dobiju put kakav zaslužuju je nastavila da ga pokreće i gura naprijed.
Ono što je ipak najnevjerovatnije u cijeloj priči je činjenica da mu u svemu ovome niko od seljaka nije pomogao, premda biste to mogli da očekujete. Ljudi su ga ismijevali zbog upuštanja u ovaj herkulovski posao, i tek kada je brdo počelo da se razdvaja, počeo je i on da dobija pomoć.
Svakako, očekujete da je ta pomoć bila tjelesne prirode, očekujete da su priskočili da kopaju zajedno sa njim. Ali ne, svega nekoliko njih mu je donosilo hranu i kupovalo alatke. Sada, naravno, imaju samo riječi zahvalnosti za ovog "planinskog čovjeka".
Ni indijska država mu nije dala nikakvo priznanje, samo državnu sahranu, kada je preminuo 2007. godine.
- Ono što sam uradio svi mogu da vide. Kada je Bog sa vama, ništa vas ne može zaustaviti – rekao je on.
Trebalo mu je 22 godine da ispuni svoju misiju, ali je njom postao besmrtan. Dasrat Manđi je živi svjetionik.
(Cafe.ba)
