Filmovi ili ono u filmovima što se meni činilo da je lijepo ili vrijedno pomena vrlo su rijetki i malobrojni. Neki mi kažu da sam namćor i da nemam neki „ukus", ali svejedno.
Filmove koje ja volim mogu se prebrojti na prste. Ova tema, neko će reći,(svi), bila bi svakako za Darka i njegov ITD, ali ako pošteno govorimo, nema on baš neki ukus ...
Ali da ne komplikujemo, evo zarizikaću: - prebrojaću ja one koje volim, a Darko sledeći put.
Jedan od prvih koje sam zavolio bio je film koji nosi naslov „Inkognito" iz 1997, sa Džejsonom Patrikom i onom finom tetom Irenom Jakob, ili kako već, uglavnom je fina, teta. On kopira Rembrantovu sliku, lopovi, ubistvo, bijeg u Francusku, a gdje bi drugo, a ni rasplet nije loš. Međutim ima ono što ja volim, u segmentima doduše, ali se ipak jasno vidi. To je odnos njih dvoje. Čaroban. Dočaran njihovim pokretima i pogledima, više nego riječima i poljupcima. Ali desilo se ono nešto i to je film za pomen svakako. Devetka, ako ja ocjenjujem.
Drugi bi bio svakako „Svetac" isto 1997, sa Val Kilmerom i onom još ljepšom tetom divnih usana. Opet odnos njih dvoje, drama, malo previše akcije i amerikanaca, ali ima ono što nije u drugim filmovima razrađeno. Kako se otvraju jedno drugom, bez riječi i dodira. Gluma čarobna, ima onaj pokret ramenom koji daje žar. Kad je laže u kafani ili kad joj se udvara, poezija. Ali da ne davim, devetka apsolutno.
Treća devetka bi bila za izvanredno ostvarenje iz 1999. godine za film „Afera Tomas Kraun" sa, tada u najboljim godinama Pirs Brosnanom i apsolutno čarobnoj Rene Ruso. Opet njih dvoje i njegove ludorije, u 113 minuta gospodskog udvaranja ima svakoko dosta lijepog i vrijednog za gledanje i pamćenje.
Film u kome ćete vidjeti par scena koje nikada prije niste vidili je i „Vijek ljubavi i mržnje" (Sonshine), sa Ralfom Finesom, koji glumi nekoliko ličnosti u ovom nevjerovatnom filmu, o jednoj porodici kroz tri generacije. A najnevjerovatnija scena je ona u kojoj on ponavlja „I am olimpic gold medalist".....
Jednu debelu osmicu bih svakako dao za 25 sekundi, meni dosadnog filma „Titanik", iz opet 1997, mislim dosadnog zbog trajanja, jer sam zadnjih 25 minuta od 1000, gledao na nogama, ne mogavši više sjedati u hladnoj ili vrućoj, sada zaboravljenoj, sali trebinjskog kina. 25 sekundi koje su mene dirnule, nalaze se u sceni kada oni muzičari sviraju na već nakošenoj palubi. I onaj sjajni vilolinista odustaje, pozdravlja se sa kolegama i okreće se da ide. Jedan korak, ovi njegovi gudači počinju novu numeru, jedan uzdah.... naravno vraća se vadi vilolinu i nastavlja sa njima da svira. Bez i malo osude, straha, zlobe, sujete....ništa ružno. Divno. Naravno moramo reći da je Kameron napravio divne podvodne snimke, a i Di Kaprio je dao svoj doprinos. Ipak za mene samo 25 sekundi. Nije malo 8.
Jednu od najboljih ocjena, dobio bi i film koji svakako vrijedi pogledati a zove se „Dobra godina". Glavni glumac je Rasel Krou, radnja se dešva u Francuskoj, ima skoro sve šta treba da bude u samom vrhu moje objektivne liste. Ona – On, vino, muzika, udvaranje, ludi skečevi, rijetko viđeni maniri....
Konačno, za medalju, jedan od najboljih filmova svih vremena, ako ne i najbolji je „Šerlok Holms" iz 2009. u režiji Gaj Ričija, sa sjajnim Robert Dauni Džunijorom i Džud Loom, a tu je i ona, Rejčel Mekadams. E ovaj film ima sve. I razrađen odnos njega i nje i njih dvojice. Potpuno jasno, diskretno, sa malo stida kada se pretjera u nježnosti, malo lažne grubosti kada je pretjerano neprijatno, sve. Od scene kad ona podiže svoju sliku, i ne gledajući zna da je njena, do njegove diskrecije i apsolutne zaštite ... Divne scene, potpuno i jasno retroaktivno objašnjene, i pored brzine kojom se radnja odvija, ko je gledao „Dvije čađave dvocjevke" sve mu je jasno. Šerlokova ludost, hrbrost, logika, luda ljubav, a ne balavljenje, i najviše opet čarobna diskrecija, pun pogodak . Neki novi Šerlok. Nisu, ili bar ja nisam, vidio toliko manira na jednom mjestu u jednom filmu za samo 128 minuta. Ili bolje reći sjajan sklad pameti, gestova i otmenosti. Apsolutna Desetka.
U par scena podsjetio me na najbolje scene iz serije „ Haus MD" i na još jednog čovjeka... Može se reći da se u ovom filmu vide dijalozi i odnosi među ličnostima, koje nismo nikda vidjeli u drugim filmovima.
Ovaj film me bacio u neku nostalgiju sjećajući se nekih „naših" vremena, u kojim je ipak bilo dirljivih, gospodskih i najnevjerovatnijih scena, dok pada kiša ili pijemo vino iz kristalnih čaša ili nemamo ništa, osim pažnje i želje i zalaska sunca, ili imamo sve, svejedno .... čini mi se da ko bude znao da se sjeti radosti u mladom oku ili da zapamti ruku koja ga je pazila i svakako da bude diskretan ... taj neće kasnije da se kaje, ni da otupi. Jer važno je ne završiti tup, kao svaki krkan. Na filmu često vidimo ono što smo osjećali ali nismo znali da kažemo. Uživajte u filmovima, i pazite da vidite ono „nešto", ostalo, čarobno ...
L.
