Snima se film o Nikoli Tesli. Odmah se postavlja pitanje da li se jedan takva ličnost može predstaviti u dvosatnom umjetničkom isječku − jedan tako mnogoslojevit unutrašnji život, kakav je činjenično bio Teslin, u dva ili tri sata filmske trake?
Koliko treba samo vremena da se pređe Teslina životna putanja: Smiljan, Gospić, Rakovac, Grac, Maribor, Prag, Budimpešta, Pariz, Njujork, Beograd, Čikago, Kolorado Spring...
Predstavljanje ličnosti Nikole Tesle, u medijima, stalno balansira između faustofskog tipa naučnika i asketsko-anđelskog lika potomka stare srpske svešteničke porodice. Nijedan ljudski život nije lako podsvjesti pod jasno definisane činjenice, konture, jasnu liniju koja ide u ovom ili onom pravcu.
Ono što će sigurno iskoristiti za holivudski blokbaster, biće faustovska komponenta Tesline ličnosti. Naprosto zato što su priče o alhemičarima, ugovorima sa đavolom, prodavanju duše zarad višeg znanja, nešto što pobuđuje ljudsku maštu, priču pravi intrigantnom, a kompoziciju filma gotski zavodljivom. Da li Teslina životna priča daje puno elemenata za faustovsku obradu? Da.
U Teslinoj životnoj priči ima i prometejevskog rvanja sa Bogom, i nade da se može promijeniti tok ljudske istorije, i osjećanja da je ostvarljivo odgonetnetanje suštine zemaljske kugle ('metalne lopte'), i vjere u mogućnost svojevrsnog kontakta sa ljudima na Marsu. Tesla je zaista jako cijenio Getea, njegovog 'Fausta' je znao napamet. Gete je rekao: 'Bože, dužan si mi još jedan život'. Pojedini analitičiri Geteovog djela su to tumačili kao njegovu svojevrsno priznavanje budističkog vjerovanja u seljenje duše. U stvari, Gete je, isto kao i Tesla, imao nevjerovatnu stvaralačku energiju, i u starosti njegov stvaralački duh nije posustajao. Tesla će (malo prije saobraćajne nesreće) slično kao Gete izjaviti: 'Nisam umoran od života i ne osjećam potrebu za odmorom. Osjećam da sam pun energije. Imam toliko mnogo poslova koje treba da obavim da sada ne mogu da mrem.'
Kao dijete, Tesla je izgubio starijeg brata. Zbog bratove nesrećne smrti, cijeli je život nosio osjećanje krivice. Osjećanje da je bratu uzeo plamen pronalazaštva i prvenstvo poroda. Njegova biografija svjedoči da je odlazak daleko od svoje zemlje odabran, ne samo zbog toga što je Amerika zemlja koja pruža mogućnost za veće istraživačke poduhvate, već što je ona Tesli davala iluziju daljine od bolnih sjećanja.
Svoju intuiciju i dar pronalazaštva Tesla pripisuje majčinoj liniji. Tesla je nesumnjivo bio konfliktna ličnost. Bez obzira što govori i afirmativno o svome ocu – kao o onom koji mu je razvio moć pamćenja, rasuđivanja i kritičkog odnosa prema pojavama i ljudima – očigledno je da je, nakon smrti Teslinog brata Daneta, njihov odnos prožet konfliktima. Očev 'favorit', po dostupnim podacima, bio je prvi sin.
Tesla je neopravdano markiran kao čudak u svom odnosu, tačnije, neodnosu prema ženskom rodu. On zaista nije ispoljavao težnju za zajednicom sa ženom. Ipak, netačno je da je bio ženomrzac: 'Ja ženu smatram za uzvišeno stvorenje koje nisam dostojan', kaže na jednom mjestu. Jasno je iz njegovih stavova da je bio svjestan da je pronalaštvo dar koji zahtijeva da mu se čovjek kompletno preda. Svu svoju energiju Tesla je, potpuno svjesno, posvetio svom daru. Ipak, često se žalio na usamljenost koje mu je odricanje od ženskog društva donijelo.
Kao i svi ljudi visoke inteligencije, imao je neke svoje manije: često pranje ruku, nošenje rukavica, potrebu da završi sve što je započeo. Gorko je zažalio što je počeo čitati Voltera, jer je morao pročitati približno sto sitno štampanih velikih tomova što ih je 'monstrum napisao'.
Paradoksalnost Tesline ličnosti ogleda se i u tome da se, kao naučnik, držao mehanističke teorije života, a pri tom se nikada nije prestao moliti Bogu. Niti jednog dana u svom životu: 'Još od mladosti, prije spavanja, klečeći na golim koljenima, molio sam se Bogu... Tako sam se molio sve do svoje pedesete godine. Od toga se doba molim drugačije, no to je svejedno, suština je ista, i ja se molim Bogu svakoga dana.'
Tesla je bio otvorenog uma i za druge svjetove, religije, razmišljanja, stavove. To što je proučavao budizam više govori o stepenu njegove otvorenosti, spremnosti da svuda vidi odraz jednog istog Duha, nego da se priklanjao drugim vjerama. Svoju potrebu da čini dobrobit u ime čovječanstva Tesla je vidio, prije svega, kao hrišćansko nadahnuće.
Teslina neobična, simbolično-vizionarska priča, ona koja ga najviše vezuje za antipod fausovske priče, je priča o bijeloj golubici. Neobično je volio golube, osjećao je posebnu vezu sa ovim životinjama – da li zbog svoje usamljenosti, posvećenosti prirodi ili zbog toga što je golub, koliko ptica visina, i ptica koja voli zemlju i ljude – teško je odgonetnuti. Teslina priča o bijeloj golubici na rubu je fikcije. Bijela golubica ga je svuda pratila. On ju je hranio, liječio, razumio. Iznenada, jedne noći, golubica je došla da saopšti da umire. Kada je Tesla shvatio njenu poruku, pojavila se svjetlost iz njenih očiju. Opis te svjetlosti djeluje nezemaljski: 'Da, bila je to prava svjetlost, snažna, blještava, zasljepljujuća svjetlost, svjetlost daleko jača nego što sam je ja ikada proizveo najsnažnijim lampama u svojoj laboratoriji.' Kada je ta golubica izašla iz Teslinog života on je shvatio da je njegov posao okončan i da neće uspjeti završiti svoje djelo.
U svojoj autobiografiji Tesla je opisao način na koji je od rane mladosti imao sposobnost da stvori preciznu sliku pronalaska prije nego što ga napravi – vrsta obdarenosti koja se u psihologiji naziva sposobnost vizuelnog razmišljanja. U mladosti, Tesla je vjerovao u Čovjeka. Borba za priznanje, status naučnika, te borba za patente (koje su mu nemilosrdno drugi krali), pa nemogućnost da ostvari svoje ambiciozne poduhvate, i na kraju etiketa ludaka začinjena poniženjem da dobije nagradu sa imenom svog najvećeg neprijatelja, Teslu će dovesti do saznanja da je rušilački, zao elemenat u čovjeku nešto što se ne smije potcijeniti. Glavnu svoju zamisao, tajno oružje koje je predmet brojnih spekulacija i teorija zavjere, stoga nikada nije prenio na papir.
Tesla je sahranjen, po njegovoj želji, uz dvije pjesme: 'Ave Marija' i 'Tamo daleko'. Možda Teslu ništa i ne opisuje bolje od izbora ovih kompozicija. Da li će životna priča najvećeg svjetskog naučnika, Srbina koji je po mnogima čovjek 'koji je izumio dvadeseti vijek', u visokobudžetnom holivudskom filmu uspjeti da prenese barem dio veličine njegovog stvaralačkog duha, ili ćemo gledati samo triler sladunjavu verziju rastrzanog betmenovskog genija? Ostaje da se vidi. Ono što takođe ostaje neizvjesno, jeste sudbina njegovih posmrtnih ostataka.
Od 1957. godine, prah Nikole Tesle, nalazi se, sa njegovim ličnim stvarima u Muzeju Nikole Tesle. Kako se desilo da Teslino zapaljeno tijelo završi u muzeju (i zašto je uopšte izvađeno iz utrobe zemlje pa zapaljeno) umjesto da bude dostojno sahranjeno, vjerovatno je odraz čudnovatog sticaja okolnosti, mada, kada je jedna ovakva ličnost u pitanju, i sve teorije zavjere dolaze u obzir.
Dušan Zupan, predsjednik Društva 'Sveti Sava' iznosi, u svom apelu (objavljenom u Politici 2011. godine) da 'niko dosad nije izrekao ozbiljan argumenat zbog čega je dobro da Teslin pepeo čami u muzejskoj pozlaćenoj kugli.' 2006. godine SPC se ponudila da se pepeo Nikole Tesle sahrani u kripti Svetog Save na Vračaru. Međutim, do toga još uvijek nije došlo.
Četiri su načina da se čovjekovo tijelo sahrani: da se preda zemlji, vatri, vodi i vazduhu.
Hrišćanski obred smatra sahranjivanje tijela u zemlju kao najispravniji način odnosa prema upokojenom, po riječi Gospoda: 'prah si i u prah ćeš se vratiti'. Zemlja po kojom hodamo je bukvalno mnogobrojna grobnica − vijekovima i vijekovima se ljudsko tijelo polaže u nju. Kada se tijelo ne bi raspadalo ne bismo mogli hoditi zemljom a da je ne skrnavimo. Smrt je strašna. Pomisao na nju je strašna. Možda nema jezika na svijetu koji kao srpski jezik odražava tu strahotnost smrti samim jezičkim izrazom. U riječi nema vokala pa slovo 'r' preuzima funkciju vokalnosti. Riječ 'smrt' sadrži pad, jačinu, udar – zvučnošću odražava neminovnost, tragediju završetka ljudskog života.
Da li zbog sve većeg broja ljudi na planeti, da li zbog zaborava, da li zbog praktičnosti – savremena praksa sahranjivanja nameće, u posljednje vrijeme sve intezivnija, spaljivanje (kremaciju) kao formu sahranjivanja. Hrišćanska Crkva ne dopušta opelo, osim u slučaju kada je tijelo kremirano bez saglasnosti upokojenog, onome koji je kremiran. Razlozi su mnogobrojni, a presudna je sama svetost ljudskog tijela, koje je hram Duha Svetoga. Tijelo je veliko jer je Bog postao tijelo, postao čovjek, i kao takav vaskrsnuo i vaznio se na Nebo − zauvijek spojivši čovjeka i Boga.
Kremacija odražava težnju ovoga svijeta da se mrtvi, kao i smrt, te prikazi stradanja (tendencija posebno prisutna u vizuelnim medijima) eliminišu iz našeg svijeta, da zaboravimo da ona postoji.
Kad god se rade ankete, među Srbima, koga smatraju najvećim Srbinom svih vremena, pojave se dva imena. Pod jedan Sveti Sava, a pod dva Nikola Tesla. Jedan je bio sveštenik Božji, drugi sin sveštenika. Ujedinjeni u težnji da za svoj narod urade najviše, u stremljenju da svu svoju energiju usmjere na ostvarenju viših ciljeva, Sveti Sava i Nikola Tesla objedinjeni su i posthumnim mučeništvom – spaljivanjem.
Hramovi i groblja su mjesta molitve, mjesta svetosti, mjesta tišine. I jevrejski i hrišćanski obred sahranjivanja nose dimenziju svetosti, ozbiljnosti, pažnje i ljubavi prema onome koji prolazi kroz kapiju ovoga svijeta. Svaki vjernik želi da bude sahranjen blizu mjesta molitve. Zato je strašno što jedan Nikola Tesla, koji je kao i svaki čovjek nesumnjivo imao svoje uzlete i padove, ali čovjek koji se, po sopstvenom priznanju, cijeli život, svaki dan, molio Bogu, bio sin sveštenika, i sin svog naroda, prebiva sam − otrgnut i od zemlje, i od molitve.
Milana Babić
Sa sajta Glava i zid
