Jednog čovjeka tri velike monoteističke vjere (judaizam, hrišćanstvo i islam) uzimaju za svog praoca – Avrama. Zašto je Gospod izabrao ovog čovjeka?
Teško je odgonetnuti. Ipak, sudeći po Avramovom životu, po njegovoj spremnosti da sluša, čuje i djela, jasno je da je malo takvih ljudi zemljom hodilo. Avram dobija riječ od Gospoda da ide iz svoje postojbine, iz „doma oca svoga" u zemlju obećanu. Dobija i obećanje da će u njemu „biti blagoslovena sva plemena na zemlji". U ovome se slažu sve tri vjere. Međutim, priča koja slijedi dalje, uzrok je podjela. Avram pored svoje žene Sare, koja je bila nerotkinja, na njen nagovor uzima robinju, Misirku Agaru i sa njom dobija sina Ismaila. Ismaila Arapi uzimaju za svog praoca, a Jevreji i hrišćani (duhovno) Sarinog sina Isaka, koga Sara dobija kada je već izgubila vjeru da će roditi.
Još su u jednoj stvari su saglasne sve tri monoteističke vjere, i u tom smislu, su sve nastavljači avramovskog puta – vjerski pokret, vjera, kao vjetar, mora da se kreće. Ahasfersko osjećanje, nomadsko kretanje, propovijedanje koje podrazumijeva neosvrtanje, duboko je usađeno u sve tri velike, monoteističke vjere. I osjećanje da smo samo došljaci na zemlji, da nam ona nije uporište.
Činjenice govore da narodi, u BiH, ali i šire, malo znaju svoju vjeru, a još manje vjeru onog drugog. „Neznanje je grijeh", kaže Solomon. Da li je moguće, u ovoj zemlji ― opterećenoj ratovima, nerazjašnjenim sukobima, nataloženim pritajenim nezadovoljstvom ― susresti se, istinski, sa drugim promišljanjem, svijetom, kulturom, običajima. Da li je rano uopšte i govoriti o tome? Da li, ipak, postoji impuls ka međusobnom pomirenju, ka razrješenju, kao prevazilaženju različitosti, kao mogućoj duhovnoj katarzi? Ili je, u današnjim okolnostima, u kojima nekome odgovara da traju ratovi niskog inteziteta, istinski susret neizvodljiv.
Antropolozi zapažaju da je, na prostoru Balkana, došlo do miješanja četiri kulturne tradicije, kojima odgovaraju i četiri različite ekonomske klime: srednjoevropska, mediteranska, orijentalna i dinarska. Naše područje oblikovano je i sudarom civilizacija, prije svega hrišćanske i islamske civilizacije. Islamolog i teolog, Srdan Simić, ističe da su „Osmanlije na Balkanu, kao misionar islamske vjere i kulture" ostavile tragove, kako na pejzažu, tako i na toponomastici i načinu života, na sličan način kako su to uradili Arabljani (Mauri) u Španiji. Lična imena muslimana došla su sa islamom iz arapskog i persijskog jezika i postala su dio opšte antroponimije. Izgled gradova svjedoči o spoju istoka i zapada. Ponegdje izrazita podjela na čaršiju i mahalu ukazuje na prevagu osmanske vizije grada. S naglašenom idejom socijalne pravde, poseban uticaj na širenje islama, ali i jačanju svojevrsnog religijskog sinkretizma, odigrale su sufije. Ipak, o religijskom sinkretizmu kod muslimana najveće svjedočanstvo daje činjenica postojanja „trostrukog kumstva": sunetskog, vjenčanog i šišanog.
Kod pojedinih, istočnjačkih običaja, ostaje otvoreno pitanje koliko su oni osmanskog, a koliko vizantijskog porijekla. Činjenica je, pak, da je doživljaj vremena, pogotovo u BiH, istočnjački ―uhvaćeno vrijeme; uživanje u malim ritualima, praćeno potisnutom, ali sublimiranom emocijom; misao koja teži da bude sveobuhvatna, iskazana gnomom...
Era je vladavine dijaloga i politički korektnog mišljenja. Svi kao težimo miru i toleranciji. Konferencije, sastanci, međureligijski simpozijumi, edukativne radionice – svega toga ima. Međutim, to sve djeluje kao površno, besplodno simuliranje pravog dijaloga. Ljubavi, praštanja, istinske otvorenosti, saradnje koja je djelatna, još ni na vidiku. Zašto? Zato što ovladati situacijom znači stvoriti iskren odnos, odnos povjerenja i ljubavi, a toga je malo. Nedovoljno. A i kako da bude kada naše priče nisu ispričane. Rane su još otvorene. Pravda nezadovoljena. Istina prikrivena, marginalizovana ili zakopana.
Samosvijest podrazumijeva smjelost i otvorenost stava ― slobodu misli. Jer, samo tamo gdje ima slobode u ispovijedanju vjere, moguće je i stvarno uzajamno poštovanje. U ovom kontekstu riječi iz Milanskog edikta, i za današnje vrijeme, još su nedostižan civilizacijski san.
Susresti se sa drugim, znači voljeti ga. Samo ljubav ima poznanje, jer samo ona otvara mogućnost da čovjeka sagledamo u sveukupnosti: i sa vrlinama, i sa manama. A voljeti se može samo ono što se poznaje. Islam, u očima običnog hrišćanina ima status „krivotvorenog hrišćanstva". Stoji i činjenica da i muslimani nisu radi da stupe u dijalog sa hrišćanima. S druge strane, o hrišćanima izvori islama govore i da su, budući skromni i neoholi, dobri ljudi „ljudi Knjige". O njima se govori kao i o ljudima sa kojima se „treba raspavljati na najljepši način." Međutim, za većinu vjernika, jedne i druge vjere, odnose se riječi arhiepiskopa Anastasija (Janulatosa): „Za mnoge muslimane hrišćanstvo predstavlja izmijenjen, iskrivljen islam, dok je za mnoge hrišćane islam deformisano, nerazumljivo i nepravilno usvojeno hrišćanstvo." Anastasije je, kao poziv, kao priziv, iznjedrio i ovu misao: „Naša obaveza je podijelimo s drugim ljudima svoja uvjerenja i najdublje duhovne doživljaje kojima nas je Bog darivao. Bez arogancije, jednostavno, mirno, plemenito, znanjem, uz poštovanje ličnosti i slobode sagovornika."Jer je dijalog, pravi bratski dijalog, „apostolsko umijeće".
Milana Babić
Ekstra 15.april 2013.
