Trebinje, 23.03.2011. U pozorišnoj sali Doma kulture trebinjska publika je imala priliku da vidi komičnu pozorišnu predstavu u kojoj je u glavnoj ulozi nastupio velikan srpskog glumišta, glumac stare garde, Petar Božović čija kerijera traje već decenijama i koji se može pohvaliti nebrojenim ulogama na filmu i na pozorišnim daskama.
Poznat kao kralj cigana, iako već penzionisan, ne odustaje od igranja u predstavama, jer mu je gluma velika ljubav i zadovoljstvo. U večeri monodrame trebinjskoj publici predstavio se sa odlomcima teksta iz predstava "Čegović", "Reče mi jedan čoek", "Ćeraćemo se", djela vladike Nikolaja, vladike Rada, Bazarevića i Kopitovića.
"Nažalost poslije mnogo godina sam u Trebinju, očekivao sam već oformljenu glumačku akademiju, ne zbog toga što je to sad kao u trendu, već jednostavno ovaj narod ima taj talenat što se moglo osjetiti preko publike. Obišao sam pet šest gradova u Crnoj Gori, ali u Trebinju sam naišao na najbolje reakcije publike, tako da bih jednog dana volio da radim u ovom gradu što nije isključeno. Moja trenutna okupacija pored nekih mini turneja svodi se na neke moje zdravstvene probleme koje ću nadam se uspješno riješiti kako bi dalje i što bolje radio ovaj posao sa kojim se bavim" istakao je u izjavi za novinare Petar Božović.
SKONČANJE MAKSIMA DISKUTANTA
Maksim Maksimović, najčuveniji diskutant u Blejovu i bez premca govornik na sahranama, umrije kako niko ne umire: u poljskom klozetu. Sastavi ga kap dok je, da oprostite, čučao nad rupom. Nije se, siromah, stigao ni obrisati. Prosto da se čovjek grešan nasmije: govnjav ode Maksim iz života. Srce ga, majkumu podmuklu, naprečac izdade. Da ga je bar presjeklo čas ranije, dok je diskutovao... Ovako...
Već dva dana ne mogu Maksima da sahrane. Nije red takvog diskutanta spustiti u zemlju bez riječi. Nije red. Zaslužio je, vala, sunce ga ne grijalo, bar jedan govor. I eto, ni taj jedan niko ne uspijeva da sastavi. Dvije noći i dva dana ređaju se i okušavaju svi koji su pismeni u Blejovu. Ali zalud. Ne ide pa ne ide. Leži jadni Maksim na stolu. Leži dugo, predugo. Kao da nije pokojnik već materijal za sjednice.
Hvata panika šefa Mjesne kancelarije i direktora Škole. Maksimova sahrana je jedna opšta, tako reći, društvena stvar.A njih dvojica najopštijih, tako reći, najdruštvenijih u selu, zapetljali se u kučine. Ne mogu govor za sahranu da obezbijede.
Maksim se, da oprostite, počeo već da osjeća. Ni najbliži ukućani, žena mu Ivanka i brat Uroš, ne sjede pored kovčega. Plaču i nariču u susjednoj kući.
A govora nema. Pa nema.
Došao već red i na najpismenije. Ni oni ne uspijevaju. Eh, gdje si sad Maksime! Ti si takva sočinjenija liferovao kao od zbilje! Ali, lako je bilo tebi. Ljudi su umirali pristojno: u krevetu, na njivi, u kafani... I mogao si onda da u govoru budeš dirljiv. Da, kao što je red, rasplačeš i najrođenije.
A šta sad uraditi, crni Maksime!
Umrije u klozetu.
Čime ispuniti govor o tebi? Seoski će leziljebovići i lezipogačići za sve privezati ovu grešno smiješnu smrt pa će i od najplačljivijeg posmrtnog slova ispasti vic. A ko bi pristao da mu se smiju dok govori na sahrani. I da ga selo poslije na sprdnju uzme.
Eto, u tome je nevolja.
S druge strane, na sahranama se godinama isto govori:
Prvo se tužno konstatuje da je pokojnik prekinut u punom radnom zamahu.
(Ali kako ćeš to u ovom slučaju reći kad je Maksima smrt prekinula u, da prostite, nezgodnom času.)
Pa onda: istakne se da je preminuli bio i ostao dosljedan do kraja.
(A gdje je Maksimu dosljednost? Cijelog života je diskutovao, a na kraju zna se kako ga je smrt zatekla.)
Onda se žalosno utvrdi da nas je pokojnik napustio u trenutku kad se od njega najviše očekivalo.
(Pošto nas je napustio u momentu vršenja velike nužde, ispada da smo tada od Maksima najviše očekivali.)
Ovako bi se proveo i dalji tok govora:
Ostavio nas je onda kad nam je bio najpotrebniji!
Sagorio je na radnom mjestu!
Umro je kao što je i živio!
Iza njega ostalo je njegovo djelo...
Trećeg dana sahrana se ipak obavi.
Pošto nije bilo govora, pročitani su odlomci iz najpoznatijih Maksimovih javljanja na sastancima.
Vuko Bezarević
