Lokoportal - Trebinje

Obično kad pomislimo na moto skup prva asocijacija je ljeto kratki rukav..., međutim postoji jedna motorijada potpuno drugačija od svih ostalih.

Radi se o najvećoj zimskoj motorijadi u Evropi u Bavarskoj šumi u Njemačkoj - Elefantentreffen, na koju dolaze samo bajkeri ekstremno avanturističkog duha željni potpuno nepredvidivih izazova.

Elefantentreffen je zapravo moto skup koji se održava svake godine posljednjeg vikenda u januaru i ta ludnica egzistira još od davne 1956. godine. Skup je formiran kao ideja novinara Ernsta Leverkusa poznatijeg kao Klocks da se vidi koliko ljudi na motorima može zapravo da se okupi u nenormalnim uslovima zime i zimske vožnje na motorima. Rezultat ovoga je da svake godine dođe na hiljade bajkera iz cijelog svijeta.

Posada od tri čovjeka dva Beograđanina i Trebinjac uputili su se preko Hrvatske i Slovenije i Austrije na ovo nesvakidašnje putovanje. To su Aleksandar Gudelj član TNT-a iz Trebinja i njegova dva prijatelja Igor Jovanović i Dejan Cucić iz BMW Moto kluba Srbija.

Znajući u šta se upuštaju ponijeli su prateću opremu za ekstremne uslove, šator, podloge za spavanje i vreće za spavanje, lance... Kasnije se ispostavilo da je ova vrhunska oprema bila ključna za preživljavanje, jer su temperature bile uveliko ispod nule. Gudelj je čak prema preporukama prijatelja ponio i jagnjeću čapru koja je itekako pomogla u održavanju temperature na motoru, a i u šatoru.

Jedinstveno, fantastično i totalno ludo

“Kretali smo se putem koji je najviše ličio na klizalište bez kraja, a temperature koja nas je pratila tokom vožnje kretala se od 5˚ C do -9˚ C. Nakon duge i iscrpljujuće vožnje stigli smo na Elefantentreffen. Tek kada smo stigli krenulo je apsolutno ludilo koje se ne može opisati riječima. Cijeli skup je u znaku dobrog druženja, ludovanja na motorima po snijegu i razmjene informacija o koječemu. Moram reći da ovaj skup ne liči ni na jedan koji smo imali prilike da vidimo. Ovdje nema standarda, nema šatora sa živom svirkom niti bilo kakvih šatora sa grupnim sjedenjem, nema čak ni obične daske da na nju sjednete, nema ničega osim onoga što ste donijeli sa sobom, osuđeni ste da budete u snijegu non stop. Tu smo proveli dvije noći koje su protekle sa mnogo ludovanja na sve načine, a naš boravak u šatoru bio je pravo preživljavanje. Kad smo krenuli prema kući obuzeo nas je osjećaj ponosa i respekta prema svi učesnicima", ističe Saša Gudelj.

Hrabrim momcima Aleksandru, Dejanu i Igoru kao da nije bilo dosta snijega sa Alpa pa su u povratku posjetili i olimpijsku Jahorinu – snježnu ljepoticu i ostavili nam fotografije za uspomenu na nezaborvnu zimsku turneju.

"U povratku nas prati izuzetno hladno vrijeme i snijeg, ali odlučujemo da se vratimo preko Jahorine. Dok smo išli ka Jahorini temeratura se spustila na -9, magla, snijeg na putu. Zbog velike magle lede nam viziri na kacigama pa smo bili primorani da vozimo sa otvorenim vizirima. Iza jedne krivine nailazimo na zastoj, prolazimo kolonu i zatičemo oboreno drvo, tu je već stigla i policija, silazimo sa motora i prilazimo stablu, vidimo da ako odrežemo par grana da možemo da prođemo, pitamo policiju da li možemo da odsječemo grane sa testerom, oni su mislili da se šalimo odakle nama testera i kažu može, mi se okrećemo odlazimo do motora vadimo ručnu testeru, sječemo par grana i pravimo prolaz... Ljudi iz kolone su bili oduševljeni kao i policajci. Stižemo na Jahorinu, ljudi koji nam idu u suret gledaju nas u nevjerici i pozdravljaju, stižemo do olimpijskog znaka i slikamo se, a onda nam prilaze i drugi ljudi da se slikaju i postajemo prava atrakcija. Odatle odlazimo skoro pa na vrh Jahorine u kafanu Royal kod našeg prijatelja Raleta i tu ostajemo na konaku. Ujutru preko Romanije za Beograd gde nas čekaju porodice i prijatelji", navodi Gudelj.

Sutra dan kroz već znanu stazu preko Srbije odvezoše prema auto putu sa jednim jedinim ciljem, stići kući, stisnuli gas podignute glave, sa nezaboravnom uspomenom, novim prijateljstvima i punog srca.