28.06.2011. Srpska pravoslavna crkva (SPC) i njeni vjernici obilježavaju danas Vidovdan, praznik posvećen Svetom velikomučeniku knezu Lazaru i svim srpskim mučenicima koji su poginuli u boju na Kosovu 1389. godine.
Danas se na liturgijama u svim pravoslavnim hramovima pominje stradanje koje je ostavilo vječnu poruku na istoriju, etiku i tradiciju srpskog naroda.
Vidovdan ili praznik sjećanja na kosovsku pogibiju obilježen je crvenim slovom u kalendaru SPC, a za naziv praznika vezuje se Sveti Vid koji je, prema "Prologu" vladike Nikolaja Velimirovića, porijeklom sa Sicilije, a hrišćanstvo je zadužio podvizma u vrijeme cara Dioklecijana, velikog progonitelja Hrišćana.
Isti datum u kalendaru SPC pominje se i kao praznik starozavjetnog proroka Amosa - slave srpskog kneza Lazara koji je poginuo na taj dan, a u navečerje praznika se svojim velmožama pričestio u crkvi Samodreži na Kosovu. Prema "Prologu", SPC istog dana slavi i svog patrijarha Jeferma, koga je Sabor izabrao 1375. godine i koji je "1382. venčao kneza Lazara za cara".
Kao što hrišćani u stradanju i vaskrsavanju Isusa Hristosa vide nadu za bolja vremena, tako je i ova bitka nosila nadu za neko buduće oslobođenje cijele nacije.
Za ime kneza Lazara Hrebljanovića, kosovske junake i bitku vezane su mnogobrojne legende, pa i kosovski ciklus srpske epske poezije koji je sačuvao od zaborava veliki dio srpske istorije prije i poslije pada Srbije pod vlast Otomanske imperije, u kojima se Kosovo, uz pravoslavlje i svetosavlje, slavi kao nepresušni izvor srpske duhovnosti.
Prema predanju Crkve, uoči boja na Kosovu knezu Lazaru se javio anđeo Gospodnji, a njegove riječi zabilježio je narodni pjesnik: "Kojem ćeš se privoljeti carstvu dal' zemaljskom ili nebeskome?" Narodni pjesnik bilježi istovremeno i riječi čovjekoljubivog i hristoljubivog Lazara koji poziva srpske vitezove da se "kao Hristovi ratnici" suprotstave najezdi "Alahovih ratnika": "Zemaljsko je za malena carstvo, a nebesko uvijek i dovijeka".
Nadirućoj turskoj vojsci predvođenoj sultanom Muratom, na području rijeka Sitnice i Laba suprostavila se mnogo manja srpska vojska predvođena knezom Lazarom Hrebeljanovićem. Duge pripreme i na srpskoj i na turskoj strani govorile su jasno da se radi o velikoj borbi. To se vidjelo već i po tom što su na bojno polje krenula i oba vladara lično - knez Lazar i sultan Murat sa dva sina Bajazitom i Jakupom.
Podudarnosti kosovskog i hrišćanskog mita su očigledne: knez Lazar između carstva zemaljskog i nebesog bira ovo drugo, kneževa večera uoči boja jeste kao poslednja /tajna/ Hristova večera, Vuk Branković proizveden je u Judu, Miloš Obilić, koji je ubio Murata, proizveden je u Svetog Petra koji brani Hrista u Gestimenskom vrtu, a Kosovka djevojka je novozavjetna žena mironosnica.
Nakon bitke tijelo kneza Lazara je sahranjeno u njegovu zadužbinu, manastir Ravanicu, da bi u seobi Srba pod patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem bilo preneseno u fruškogorski manastir Vrdnik.
Lazareva žena, kneginja Milica, poslije muževljeve pogibije se monaši i uzima ime Jefimija, a po predanju, zajedno sa ženama poginulih srpskih vojnika, osnovala je manastir Ljubostinju.
Sveti knez Lazar, zadužio pravoslavnu crkvu boreći se za hrišćanstvo i gradeći crkve i manastire. Njegove zadužbine su manastiri Gornjak i Ravanica, koja je posvećena Svetom Vaznesenju Gospodnjem, gdje danas počivaju njegove svete mošti, vraćene 1989. godine, na 600. godišnjicu Kosovske bitke.
Na srpskim pravoslavnim ikonama Sveti velikomučenik Lazar predstavljen je u carskom vizantijskom ornatu, bez krune, sa krstom u desnoj ruci i svojom odsječenom glavom u lijevoj, kao simbol mučeničke smrti. Vidovdan je i dan žalosti, pa je srpski narod zadržao običaj da se na ovaj praznik ne igra i ne pjeva.
Sjećajući se jedne od najvećih pogibji srpske vojske i srpskih velmoža na čelu sa knezom Lazarom Hrebeljanovićem, 1389. godine, srpski narod slavi moralnu pobjedu kosovskih junaka, koje je SPC svrstala u red velikomučenika koji su se kao posljednje hrišćansko uporište suprotstavili najezdi islama i nadmoćne Otomanske imperije.
Na mjestu bitke, na Gazimestanu, kao endemska vrsta, postoji crveni kosovski božur, a po narodnom vjerovanju u ponoć, uoči Vidovdana, rijeke postanu crvene i poteku uzvodno.
