Kao građanin Trebinja i kao arhitekta osjećam ličnu i profesionalnu odgovornost da ukažem na, u našoj skorijoj i traumatičnoj istoriji, nezapamćen oblik vandalizma, varvarizma i podmuklosti nesagledivih razmjera.
Kula Petrina, prije rušenja Photo by Igor Skero
Ovo pišem, ne zato što se osjećam dovoljno stručnim ili bitnim, već zato što znam da niko od trebinjskih arhitekata, urbanista i ljudi od struke neće progovoriti niti jednu jedinu riječ o stvarima koje se ovih dana dešavaju u Trebinju. Svi će podmuklo ćutati, kao što to obično biva kada se treba dati sopstveno mišljenje i izraziti jasan stav. Ovo nije običan momenat, ovo je trenutak koji će trajno ostati zabilježen u istoriji Trebinja, a generacije koje dolaze imaju pravo da naslijede ono što su naši preci nama ostavili i sačuvali, koliko su mogli.
Trebinje je grad koji na svojoj teritoriji ima najveću koncentraciju kulturno-istorijskog nasleđa u čitavoj Republici Srpskoj. To je grad koji u svojoj burnoj i veoma dugačkoj istoriji bio rušen i bio podizan. Kada je god to rađeno, rađeno je u vremenima burnim i prelomnim za taj kraj i grad. Gradovi su rušeni i zidani, ali se tačno zna zašto i kako. Ne pamti gorostasni Leotar da je se u njegovom podnožju desio takav varvarski čin u vremenima koja se zovu mirna, kada su puške mirovale, a topovi hladili svoje cijevi. Tih godina u našoj istoriji nije bilo puno, ali kada su bile, bile su dostojanstvenije nego ove današnje.
Ne treba pominjati i naglašavati da su utvrđenja u i oko Trebinja postojala od vremena prvih žitelja današnje Hercegovine. Oni su danas tu kao spomenici na te periode i na ljude koji su ih gradili. Savremena istorija pamti aktivnosti austrijskih neimara i njihovu manijsku potrebu da se utvrde i stacioniraju u trebinjskom kraju. Njihovo postojanje je simbol jednog vremena, okupacije sa jedne i oslobađanja tih krajeva od Turske, sa druge strane. Građeni su od onoga čega smo oduvijek imali više nego što nam je bilo potrebno. Kamen je u glavi svakog Hercegovca pojam koji ga opisuje, u njemu se pronalazi, od njega živi. Zato je on mnogo više od pukog materijala, on je rodjen u prirodi, obilovan i klesan ljudskim rukama i kao takav poprimio je značenje nečega uzvišenog i biblijski svetog. Ta čudna i za svakoga sa strane, ne shvatljiva veza Hercegovca i kamena, postoji i opstaje iako mu isti svakoga dana sužava i odraničava plodno tlo od koga mu opstanak zavisi. Kada nam neko dirne i pokuša da prekine tu vezu i značenje, ta duhovna relacija budi onaj gorštački ponosni i prkosni osjećaj u svakome od nas koji se osjećamo i zovemo Hercegovcima. Naši očevi, đedovi i prađedovi su svojim rukama, znojem i krvlju iz žuljeva, premećući kamen iz ruke u ruku, klesali svaki od njih, komad po komad i on je kao takav dio toga kraja i dio toga naroda! To je ono što ga uzdiže iznad prostog značenja koji ima ta puka riječ kamen. Ne očekujem da će bilo ko, ko nikada nije prošao krševitim hercegovačkim planinama i čiji đedovi i prađedovi nisu zidajući kuće i podzide, utkali bar dio sebe u taj isti kamen, razumjeti o čemu govorim. Moja želja je da naglasim i objasnim onima koji sijepo podržavaju i odobravaju stvari koje se po Trebinju i oko njega danas dešavaju, da nije riječ o odvoženju kamena zbog kamena, već je stvar mnogo kompleksnija i dublja.
Austrougarska kula Pertina koja i sama u imenu nosi korijen imena Petar, a Petar je kamen, je postala simbol upravo toga ponosa i prkosa u građanima Trebinja.
Ninoslav M. Ilić
