Šta su Grci gledali kada su o prazniku Velikih Dionisija išli u pozorište? Priče, koje su dobro znali, i koje im nisu izgledale udaljeno kao što nama sada te priče izgledaju. Priče o čuvenim junacima, njihovim strastima, sukobima.
Čin prepoznavanja, bliskosti između svijeta na pozornici i unutrašnjeg svijeta čovjeka, osnovna je pretpostavka pozorišne umjetnosti. Ovih dana u Trebinju se održao sedmi festival Dani malih stvari. Prepuno gledalište, publika koja zna da prepozna i ispoštuje umjetnost. Repertoar od Čehova do Sinestera. Bol, besmisao, potraga za identitetom, neimaština, burleska svakodnevice – dio su tema u kojima se trebinjsko gledalište prepoznalo. A predstava AJ, Karmela iz Sarajeva dobila je ovacije i desetominutni aplauz, sa publikom na nogama. Kako je sve počelo?
Direktor i idejni tvorac festivala, glumac i režiser Željko Milošević, zajedno sa grupom entuzijasta, odlučuje da u, izbornoj, 2004. godini, u vrijeme kada se pričaju velike teme, i daju velika obećanja, bude glasan pričajući o malim stvarima – naizled sitnicama, ali stvarima koje odražavaju život u sveukupnosti.
– Trudimo se da postepeno unapređujemo festival. Jednostavno, sve mora da sazri. Tako od četvrte sezone mi stvaramo koncept: pod jednom temom idejno objedinjujemo festival. Pokušavamo da damo određenu poruku, u određenom vremenu, inspirisanom prethodnim događajima u našem okruženju. Ovogodišnja tema je „Čovjek i njegovi odnosi u društvu".
Zašto politički, angažovani koncept ove godine?
– Jadno je društvo koje nema angažovane umjetnike. To je onda znak da je to društvo zaista dodirnulo dno-dna. Postoje dvije vrste umjetnika: poltronske, koje rade što im se kaže, i one koje imaju kritičke osvrte na svijet oko sebe. Sve što se radi u umjetnosti jeste odjek stvarnosti, u tom smislu ona treba,vjerujem, da bude i angažovana.
Da li ste zadovoljni postignutim rezultatima?
– Činjenica da imamo više poziva za gostovanja nego što možemo ostvariti govori sama za sebe. Takođe, po svim pokazateljima mi smo među najnagrađenijim pozorištima u BiH. Festival napreduje i već je prepoznatljiv u regionu, ali želimo da njegov eho ide i dalje. Desile su se i druge značajne stvari kao recimo Master class Petrovgradske akademije za umjetnike i studente akademija iz regiona. Mi smo i jedni od rijetkih amaterskih pozorišta koja su učestvovala na više profesionalnih festivala. Pobjedili smo u Subotici, na festivalu Dadras, sa predstavom Filipa Gajića. Tada je Marija Pikić dobila nagradu za najbolju epizodnu ulogu, a i predstava je u cjelosti proglašena najboljom. Učestvovali smo i na profesionalnim festivalima za djecu. Ove godine smo igrali u čast nagrađenih na internacionalnom pozorištu na Hvaru. Dakle, jedno pozorište iz Trebinja je pozvano tamo, a pobijedio je Lero iz Dubrovnika. Ali to niko iz medija nije imao potrebu da stavi u odgovarajući kontekst. A, evo, sada, idemo da igramo na nacionalnom festivalu u čast nagrađenih, u Sloveniji.
Problemi na koje nailazite u Trebinju?
– Oni su prevashodno materijalne prirode. Znate, ljudi na našim prostorima, pa i Trebinjci, su divni teoretičari. Jako puno volimo da pričamo, kritikujemo, imamo višak naknadne pameti, ali u praksi – pragmatičnost nam škripi. Pozorište nema svoj prostor niti budžet, a time ni mogućnost da razmjenjuje predstave, planira i razvija repertoar, gostovanja... Jednostavno, pozorište bez svog prostora i budžeta teško može da funkcioniše. Mi se nekako dovijamo, i, uz nevjerovatne napore, opstajemo, radimo. Jednog dana urušiće se samo po sebi ako se na investicionom i organizacionom planu o njemu više ne bude brinulo. Podrška grada postoji, naročito, i to treba istaći, za realizaciju festivala. No, sve se to može unaprijediti i ja vjerujem da će se u Trebinju u narednom periodu na tome raditi. Pozorište, niti kultura, nije stvar pojedinca. To je identitet i potreba grada, regiona, naroda.Trebinje je dalo sjajne ljude: Glogovac, Kundačina, Nataša Ninković, pjesnik Bata Pavlović, sada Marija Pikić, a imamo glumce i u Dječijem i Narodnom pozorištu RS u Banjaluci, nekoliko mladih ljudi na akademijama. Dani malih stvari je festival koji je prvi doveo Anu Mazalicu da igra u Trebinju, nakon osam godina rada u Narodnom pozorištu u Banjaluci.
Trebalo bi da oni Trebinjci koji odlučuju osjete potrebu da povedu računa o tim ljudima, koji su sada naši ambasadori, a kojima nije puno pomagano na njihovom putu ka uspjehu.
Budućnost Malih stvari?
– Trebinje, kao regionalni centar, i jedan od najurbarnijih gradova RS, treba iskoristiti potencijale, ali i dobiti mnogo značajniju podršku Republike. Treba više da se ulaže u infrastrukturu kulture, u produkciju. Efekat tog ulaganja je ogroman i dalekosežan, kako za sveukupan imidž grada, tako i za razvoj turizma. Da bi bio regionalni, pa ako hoćete i Evropski centar kulture, grad ne mora biti velik. Trebinje je i prije rata imalo pet pozorišnih trupa. U njemu mnoštvo ulica, trgova, parkova, uopšte eksterijera zaista mogu biti scena, galerija, koncertna bina... U Dubrovniku imate Dubrovačke ljetne igre u kojima je uključen svaki kutak toga grada. No, prije svega, želio bih da se pozorište instituiše: dobije i prostor i budžet. Osnovati i jednu agenciju kojom bi se artikulisala filmska ponuda. Napraviti sajt na kojem bi stavili mnoštvo lokacija kao ponudu filmskim stvaraocima. Prirediti to na nekoliko jezika...
Trebinje ima i veliki kapacitet u ljudstvu: likovni umjetnici, književnici, muzičari... Volio bih da oni imaju tačku objedinjenja, a ako bi Male stvari bile dio te tačke – bilo bi to divno!
Milana Babić
(Respekt!)
