Da dolaze neki novi klinci, i da je to kvalitetan naraštaj, svjedoči uspjeh, i stav povodom tog uspjeha, trebinjske glumice Marije Pikić.
Sa dvadeset i dvije godine ona iza sebe ima niz vrijednih nagrada, ali uprkos tome, Marija je pristupačna, neisfolirana, pametna djevojka izuzetne ljepote. Njeni stavovi prevazilaze njene godine. Koliko fizički lijepa Marija u tolikoj mjeri zrači i iznutra. I poslije odlazaka na Kanski festival, te festivale u Pezaru i Maroku, ostala je – opuštena, svoja, sa nogama čvrsto na zemlji, sa istim momkom pored sebe. Na Kanskom festivalu odbila je primamljive ponude njemačkih i mađarskih režisera da bi se vratila fakultetu.
Njen posljednji film Djeca (režirala Aida Begić) je BiH kandidat za Oskara, a na Sarajevo film festivalu Marija je osvojila nagradu za glavnu žensku ulogu. Film je svjetsku premijeru imao u Kanu, a nagrađen je i u Pezaru i u Herceg Novom.
Osjećaj, u oficijalnoj selekciji filmova sa svih strana svijeta, osvojiti nagradu za glavnu žensku ulogu?
Kada si u tome, na festivalu, nemaš osjećaj koliko je to nešto veliko. Tek kada sam otišla u inostranstvo, shvatila sam koliko znači SFF, i nagrada koju sam ja dobila.
Ove sedmice dobila si nagradu za najbolju glumicu i u Mojkovcu, koliko ti ta nagrada znači?
Znači mnogo jer je Mojkovačka filmska jesen festival sa dugom tradicijom i poznat je kao festival glumca, a u selekciji su bili filmovi sa bivših jugoslovenskih prostora.
Biti u Kanu?
Shvatila sam da mi se Kan desio tek 10 – 15 dana poslije povratka. Kan – nevjerovatna brzina događaja, velika koncentracija ljudi i rad. Većina ljudi dođe tamo da dogovori ili ostvari posao. Čak i ljudi koji nemaju film u oficijalnoj selekciji, ili u bilo kom segmentu festivala, dolaze tamo da 'prodaju' sebe ili projekat na kome rade. I, naravno, to je stjecište kontakata, susreta. I, onda, to sve prođe u nekom magnovenju između susreta, praćenja dres koda, razmjenjivanja kontakata...
Dres kod – kako sebe ne izgubiti?
Ono što obučem nije uvijek ono što sam ja – to je ono što se očekuje da ja u toj prilici budem. To je izraz mog poštovanja prema tom festivalu, kao instituciji. Unutar, uvijek gledam da zadržim onu običnu sebe. Posao glumca zahtijeva kompromis. Ne možeš da se baviš ovim poslom i da budeš uspješan ako si tvrd orah.
Kako suzbijaš ego? Kako ne poletiš poslije nagrada?
Ne razmišljam puno o njima. Nekako prolaze pored mene, oko mene. Naravno, nagrada znači, kao satisfakcija za trud, za dio sebe koji sam ugradila u ulogu, u taj drugi svijet. Nagrada znači da je to neko vidio, da to neko cijeni, ali ja sebe ne doživljavam kao neku veličinu.
U kolikoj mjeri se pripremaš za uloge?
Za ulogu u filmu Djeca 8 mjeseci sam provela u Sarajevu. Imala sam učitelja govora i učila od profesionalnog kuvara zanat, jer je moj lik po profesiji kuvarica. Kada prihvatim karakter – trudim se da potpuno uđem u njega.
Da li te sada dečko više cijeni, od kada si profi kuvarica?
Ma, ništa to! Profi kuvanje se u Hercegovini podrazumijeva. (smijeh)
Trebinje?
Volim svoj grad i osjećam zadovoljstvo da ga predstavljam gdje god odem. Volim da mu se vraćam. Volim da razmišljam da ću na kraju, gdje god bila da se vratim ovdje. Ono što me boli, u mom gradu, jesu ogromne mogućnosti koje su neiskorištene. Jako dobro znam koliki je glumački i pozorišni kapacitet Trebinja jer sam stasala u Malim stvarima. Toliko toga smo postizali sa Malim stvarima, bez mnogo sredstava, a koliko bi toga tek moglo biti da ljudi, koji 20 godina sjede u istim foteljama, ne blokiraju svaku novu ideju, impuls, ulaganje. Barem šest mojih kolega sa godine bi došlo u Trebinje da glumi i živi ovdje, da u Trebinju postoji stalni repertoar i pozorište, jer im se Trebinje dopada kao grad.
Ponude?
Imala sam dosta ponuda na Kanu. Nisam htjela ništa da prihvatim jer sam odlučila da se vratim na Akademiju, da završim fakultet. Jedan njemački reditelj mi je ponudio ulogu Ruskinje u filmu o padu komunizma u Rusiji. Lik i ideja filma su mi bili privlačni, ali bi to značilo da bih se kasnije teško vratila fakultetu. Ponuda koja mi je došla od strane mađarskog reditelja je uloga u filmu Noćna smjena. Film se bavi tematikom rata u Bosni, a ja ne želim da budem dio tih priča. To su osjetljive rak-rane priče i zahtijevaju da upreš prstom u jednu stranu, a ja to ne želim. U filmu Djeca rat je prisutan samo kroz činjenicu da se desio.
U Kanu sam se upoznala i sa producentom i rediteljem iz Irana koji radi u Americi. On je radio kratki film sa Natali Portman. Razgovarali smo o Natali Portman, pozivu glumca uopšte i razmijenili kontakte. To je značaj izlazaka van – susreti i mogućnosti.
Planovi?
U maju, kada odslušam treću godinu, glumiću glavnu žensku ulogu u filmu hercegnovskog reditelja Ivana Marinovića. Marinović je magistrirao u Pragu i ovo mu je prvi veliki film koji bi trebalo da bude urađen u koprodukciju sa zemljama bivše Jugoslavije. Igrom slučaja, u glumačkoj podjeli našli su se ljudi sa kojima sam već radila – Slavko Štimac i Ljubo Bandović. Glavnu mušku ulogu igra Nikola Ristanovski koga jako cijenim. Marinović je gledao film Neprijatelj i potražio je moj kontakt preko Slavka Štimca. Film je pomorska priča, a naslov je Paskva, što na italijanskom znači Vaskrs. Film govori dosta o pomorskoj saradnji između Crne Gore i Italije.
Milana Babić
RESPEKT!
