Srpski filmovi: psovke, vulgarnosti, nemotivisana golotinja, beznađe... Crni talas nekadašnje jugoslovenske kinematografije mutirao je u neuništivu vrstu, specifično srpskog, babarognog talasa.
Filmovi i serije (čast rijetkim izuzecima) toliko liče jedni na druge da imamo osjećaj da gledamo maratonski nastavak bizarne sage tvajlajt svakodnevnice. Ipak, jedno lice, već gotovo dvije decenije, daruje, gdje god se pojavi, novi izraz, novu emociju i boju. Nosi film, oplemenjuje seriju, uzdiže predstavu – Nebojša Glogovac.
Glogovac je primjer rijetkog spoja talenta, upornosti, rada i poštenja. U vremenu zamjenjenih teza i sunovrata istinskih vrijednosti on svojim glumačkim podvigom svjedoči da umjetnik može biti veliki bez obzira na okolnosti.Umjetnik se koliko rađa tolikoj i stvara. U formiranju Glogovčeve glumačke ličnosti uticalo je podjednako odrastanje u Hercegovini i odlazak iz nje. Okrilje među hercegovačkim brdima i njegov gubitak. Promjena sredine, mentaliteta, pejzaža, vidika, snova...
− U Trebinju sam živio do 7 godine. Pamtim ga više kao emotivni doživljaj. Bljeskovi slika uraznih u meni: jaka, puna, sadržajna emocija. Kada bi se i jasnije sjećao ne bih mogao imati jači osjećaj od ovoga koga nosim u sebi. Prelazimo, po kazni, u Opovo pa u Pančevo. Moga oca, i još dvojicu sveštenika, kaznio je vladika jer nisu htjeli da pristanu na doušništvo; da prenose informacije iz kuća u kojima su svještenoslužili. S obzirom na promjenu mentaliteta, prelazak 1976. godine, zaista je bio kazna. Dolazak u jedan potpuno novi milje, drugačije vrijednosti. Doživiš kulturološki i socijološki šok. Jedne vrijednosti su se gajile u Hercegovini, druge u Vojvodini.
Hercegovini se vraćao. Ljeti bi odlazio kod djeda Gavrila, u selo pored Nevesinja. Radio sve poslove koji se rade na selu: čuvao krave, ovce, plastio sijeno.
− Đed Gavrilo: toplina i nježnost. Kada je stradao, u saobraćajnoj nesreći, imao sam 16 godina. Nisam stigao u nekim zrelim godinama da ga upoznajem i otkrivam, ali ono što sam od njega doživio kao dijete bilo je divno. Čim bi me vidio stavljao me na konja. Zvao me vojvoda. Đeda Gavrilo je kao pripadnik četničkog pokreta ležao deset godina u Foči. Sjećam se priča. Skupe se ljudi iz sela i pričaju. Tita su spominjali kao: Onaj i Ono. Ja nisam ni slutio o čemu oni pričaju. A oni su pričali tako da se ja ne izlajem u školi.
Dražu Mihailovića, u čiji lik tek ulazi, osjeća bliskim, između ostalog, i zbog djeda Gavrila. Draža je bio neko o kome se u njegovoj familiji govorilo i razmišljalo, uz ideju otadžbine. Onoga što bi ona mogla biti. Svjestan da mnogo toga tek treba reći Dražu pokušava da uhvati iz raznih vizura, priča, tonskih zapisa...
− Nadam se da sam ga dotakao. Još uvijek se pliva u toj vodi. Nismo još preplivali. Vidjećemo. Iskreno se nadam da će Ravna gora pojasniti neke stvari. Mnogi ljudi ne znaju da je Draža bio jugoslovenski orjentisan. Da je jako patio zbog raspada Kraljevine. Mislim da je misija ovog projekta skretanje pažnja na najgori segment II svjetskog rata: bratoubilaštvo. Srbe vijekovima kolje nezajedništvo. Lako nas posvađa neko sa strane.
Biti glumac znači ući u tog nekog drugog, oživiti lik, predstaviti da ga tako da mu povjerujemo. Kao prvi stepenicu u glumi treba savladati gordost.
− Uvijek sam mislio da bi trebalo da se glumcima imena ne znaju. Naravno, to je sada neizvodljivo. Treba smanjiti odnos prema glumi koji našu sujetu stavlja u prvi plan: JA, JA NA SCENI. Imate glumaca koji kada ulaze na scenu nose svoje ime kao svjetleću reklamu. Mene je sramota da loše glumim. Da namjerno nešto otaljavam. Nekad se desi da mi toga dana nedostaje talenta, ili nemam snage, ali se trudim, iz srca, iskreno, da ne prevarim. I kao jako mlad glumac imao sam svijest da neko iz publike gleda baš mene.I kada nisam imao ulogu u kojoj govorim, igrao sam čovjeka koji u tom trenutku ćuti. Imao sam svijest da će neko iz publike pogledati i reći: vidi ovog malog što se folira, odmara. To je meni blam i sramota.
'Poleti', ponekad, svjestan da je to nešto što je iznio dobro. A kada osjeti da ljudi pretjeruju u pohvalama zatvori se u svoje 'škure'. Ne da emociji da prolazi dalje.
− Zato što znam, sa druge strane, da sam ovakav i onakav. I pogrešan, i nemoćan. Nekad i moćan, ali znam, da imam i drugu stranu. Imam svijest da nisam neko ko treba da leti. Nisam neko ko je završio posao. A i nema završenog posla u glumi.
Okvirno rečeno, pristalica je monarhije. Smatra da bi Srbija tako bila u dobrom društvu, ozbiljnoj ekipi. Među zemljama koje se međusobno podržavaju i brate. Stvari bi se držale na jednom određenom nivou. Hercegovac, tradicionalista, svjestan je da bi pljuvanje po tradicionalnim vrijednostima bilo pljuvanje u vis. Posvećen ženi i djeci.
– Sluh je osnova braka. Naučiti čuti onog drugog. Supruga je slikar, radi i kao profesor. Petočlana smo porodica, a tu je i pas, dva guštera i tarantula. Danas je sve otvoreno, spremno, sve se vidi. Može sada, može malo kasnije... Današnji čovjek ne zna šta će sa tolikom slobodom. Kada sam ranije govorio o tome da emancipacija nije donijela ženi mnogo toga, govorio sam o emancipaciji kao globalnoj pojavi. I moja žena je emancipovana, ali mislim da treba da postoje neki okviri. Ne tako tvrdi, ne tako jaki kao nekada, ne kao taraba ili beton; već kao što je rijeka granica neke zemlje. Sada muškarac ne može da se snađe sa 'novom' ženom, a ni žena ne može da se snađe sa modernim muškarcem. Gubimo se u tim otvorenim granicama.
Iako je iz svešteničke porodice Glogovac smatra da djeci ništa ne treba naturati, pa ni hrišćanstvo. Kod djece najviše podržava iskren odnos. Nije za silu, sa djecom treba razgovarati, vremenom će u onom u čemu sada griješe 'nadoći'.
– Hrišćanstvo nastojim da povežem sa praktičnim životom. Želio sam tu priču da oslobodim svake ideologije i manipulacije. U hrišćanstvu sam našao korisne savjete za duhovni i fizički razvoj čovjeka. Biblija je priča o odrastanju, sazrijevanju. Uči nas kako da budemo ljudi. I kako da budemo zdravi. Odnos posta i mrsa u ciklusu godine je najujednačenija varijanta ishrane. Tek sada ljekari-nutricionisti dolaze do onoga što je post već riješio prije toliko vijekova. Duhovnost dolazi kasnije. To je viši stepen.
Kao jednu od mana današnjeg vremena izdvaja i spregu kulture i politike. To što ljudi postaju vodeći u kulturi isključivo po političkoj liniji. U stavu otvoren, Glogovac je imao i sukob sa režiserom Bradićem. Neuvijeno karakteriše Bradića:čovjek skromnog talenta, karijerista koji uvijek ide na provjereno djelo i kvalitetne glumce. Glogovac je nehatno, u pauzi između predstava, zamijenjen u ulozi Jaga iz 'Zlatnog runa'. Obaveštenje o zamjeni za ulogu je dobio telegramom. Međutim, ako bi ipak morao izdvojiti najveću manu današnjeg shvatanja života bio bi to novac.
– Novac je postao najvažniji. Gomila najobičnijih lopova je došla do novca. I još je otkriven način na koji su došli do novca, ali sutradan, ili za pet dana, sve im je oprošteno. Imaju poslovne prostore, ogromne kuće, jahte... a nikog nije briga što je to na ružan način stečeno. To čak postaje princip. Znači može i tako – nema kazne, nema problema. Sve je neka fora. I, onda, kada neko uspije da izvara sto ljudi ispadne da je on jako uspješan.
Nebojša je završio glumu u klasi profesora Vladimira Jevtovića. Ova klasa je poznata i kao klasa 'provincijalaca'. Skupa sa njim bili su Nataša Ninković, Vojin Ćetković i Sergej Trifunović. Sa Natašom Ninković ga vezuje:Trebinje, filmovi, serije, porodična druženja (Natašini sinovi i Glogovčev mlađi sin su takođe drugari).
– Vlada Jevtović je sebi stavio u zadatak da pokuša sa ljudima van Beograda. Smatrao je da će oni jače da se bore za svoj status pod velegradskim nebom. To jeste bio dobar početak, dobra teza. S druge strane, postoji opasnost od 'osvajanja' Beograda. Taj provincijalni momenat da ljudi koji dođu iz provincije krenu da nešto prave u Beogradu, ali se razvodnjavaju u tom nekom noćnom životu, fotografisanjima, trkom za uspjehom...
Milana Babić, Respekt!
