Najmlađi milijarder na svijetu, 26-ogodišnji Mark Zakerberg, prije samo šest godina, (4. februara 2004.) iz studentske sobe, pokrenuo je nezaustavljivi svijet fejsbuka.
Uticaj fejsbuka na današnji naš život je nesumnjiv. Kako širom planete tako i kod nas svakim danom raste broj korisnika i već je prešao brojku od 500 miliona članova.
Kao slobodni ljudi moramo se zapitati kakav je uticaj ovoga sveprisutnog sajta na nas i na naše najbliže. Otvara se mnogo pitanja koja traže odgovore. Od toga da li naše druženje na fejsbuku može zamjeniti lični susret i komunikaciju sa drugim čovjekom, do zloupotreba fejsbuka kroz informacije i fotografije koje mi i naši „prijatelji" objavljujemo. Zloupotrebe i voajerizam po profilima „prijatelja", ne treba posebno spominjati. Pozitivnih stvari naravno ima. Lijepo je naći drugara iz djetinjstva, na drugoj strani svijeta ili vidjeti fotografiju sa diplomskog ispita nama voljenog bića, koje je baš jutros diplomiralo u Japanu ili Kaliforniji.
Da li se kvalitet našeg odnosa sa drugim, stvarnim čovjekom, popravlja ili postaje gori? Hoćemo li se socijalizovati, postati bolji i komunikativniji ili zatvoreniji? Postoji naravno i drugih milion pitanja.
Ali možda je ipak pitanje svih pitanja, - naša zavisnost od „fejsa".
Fejsbuk je na početku bio dostupan samo studentima univerziteta Harvard, zatim svim studentima i srednjoškolcima i sada svim osobama koje imaju 13 i više godina. Teško da će današnja djeca „izdržati" do 13. godine.
Kao i drugdje i kod nas u Trebinju, djeca i mladi ljudi ustaju i liježu sa fejsbukom. Slobodno se može zaključiti da postajemo potpuno zavisni od fejsbuka. Neko će reći da je bolje od fejsbuka nego od pornografskih sadržaja, koji čine više od 90 % interneta. Vjerovatno tačno, ali zavisnost bilo koje vrste pa i ove pretvara nas u neslobodne ljude.
Svaki zavisnik (čitaj narkoman), nikako ili teško se oslobađa svoje zavisnosti. Koji napor treba da se uloži da se pobjedi bilo koja strast, pa i ona najmanja? Koliko danas mladih, koji su više nego prisutni na fejsu, može sebi dopustiti luksuz da ga nema par dana na „netu"? Ili, probajmo se odreći na samo 3 dana, pa da vidimo ko može, a ko ne. Danas već vrijedi pravilo - da ko nije na fejsu taj ne postoji, zamislimo kako će biti za 20 godina.
Da se razumijemo, ja nisam protiv fejsbuka, ali mislim da bi bilo dobro da skrenemo pažnju na jednu važnu stvar, - da utvrdimo da li mi koristimo fejsbuk ili smo zavisnici, robovi, sutra možda roboti. Ko je kome gospodar, i ko se čime služi?
Vjerovatno, da kod ovih mlađih generacija (16- 26) ne postoji žal za vremenom kada nije bilo mobilnih telefona, fejsa, neta, i sl. Sa djevojkama se sastanak zakazivao dan ili dva ranije, pa čekaš, a ona obično kasni, pa se misliš i slatko mučiš, kada će doći i hoće li i da li sam joj rekao ovdje ili kod ITD-a, ili Njegoša. A ako te ćaća povede u drva ili na selo, a ti ne možeš da joj javiš i da promjeniš. A i kad zovneš sa "fiksnog", (tada i jedinog koji se tada nije zvao fiksni, već samo telefon), onda joj se otac javi ili majka pa ti prekineš. „Leptiri" u stomaku rade, patiš, mučiš se, ali se ljubav uvećava, ili se meni to tako činilo, a to nije davno bilo.
Danas toga nema, ali ima 1.000 poziva, poruka, pa i kad se rastaneš sa ljudima, za minut si opet tu na fejsu, sve leti, gori, mora sad. Važno je da slika (nikako fotografija), moja i moje nove djevojke bude odmah „okačena". To što je moj riječnik kao kod onih strašila na Farmi, a moja nova djevojka obučena kao za naslovnu stranu Plejboja, to nije važno.
U BiH broj korisnika fejsbuka je oko 775 000, ili oko 17% od broja stanovnika. U Trebinju sigurno više, mi smo naravno nadprosječni.
Koliko smo zavisni?
Definicija zavisnosti bi bila, nesavladiva podložnost nekoj štetnoj navici, najčešće psihofizička. Kao i na mnoge druge stvari, koje nam nudi brzi, ali zato površni, 21. vijek, svi mogu da se „navuku" i na fejsbuk. Posebno na fejsbuk. Svi.
Svaka zavisnost trajno utiče na nas i na našu porodicu. Naravno, odavno smo zaboravili da nam je porodica važna. Ispred ekrana provodimo većinu ili svo slobodno vrijeme, dok naši roditelji i djeca pored nas prolaze i samo smetaju. Najčešće ih zanemarimo ili nas još i iznerviraju. Sjedimo tu, ali nismo tu. Mi smo na fejsu i svaki razgovor sa ukućanima samo nam smeta. Sati i dani u kojima se nekada radovalo u druženju sa porodicom, sada prolaze pored nas. Naši porodični razgovori postaju površni, jer nam je pažnja usmjerena na računar i naše fejsbuk „prijatelje". Tako se polako, ali sigurno, otuđujemo od porodice. Roditelji to vremenom prihvate, jer mladi i onako nemaju vremena za njih, a vjerovatno smatraju da je korisno da su im bar „na oku", i tu se naravno prevare. Djeca, kod ovih malo starijih zavisnika, stalno nešto dozivaju, smetaju, lupaju, mi ih naravno povremeno naružimo i zagalamimo, oni se malo odmaknu i idemo dalje, novi link, nova fotka, nova poruka, nerijetko i nova virtuelna djevojka. Tako naši roditelji neprimjećeni prođu, a od djece stvaramo još jednu (de)generaciju, kojoj će roditelj vrlo brzo biti velika smetnja i apsolutna dosada. Ko još misli da je potrebno razvijati i njegovati odnose sa ovim starim spodobama, koje ti cijeli život nešto pametuju. Porodica nam se pokvarila, ali važno je da računar nije.
Da zaključimo, biti slobodan, nezavisan, to je valjda svakom mislećem čovjeku makar i nesvjesno, prva misao i želja. SLOBODAN, stari bi ljudi rekli – cjelomudren. Predodređeni da gospodarimo prirodom, a posebno sobom, mi smo najčešće samo tikve puštene niz vodu. Najlakše je opravdanja tražiti u današnjem svijetu jer „svi" su na fejsbuku, internetu i sve je tako lako dostupno, i svi moramo u ruci imati mobilni telefon i u njemu naravno računar. Imamo li snage da se odupremo i da li uopšte mislimo o tome. Da li se pitamo - koliko smo slobodni? I koliko ćemo tek biti?
Razmislimo zajedno u našoj neslobodi. Dok smo još sposobni da mislimo.
L.
