Kralo se nekako vazda i u svim civilizacijama, ali što se kod nas krade, to je tek priča. Kod nas to nekada i prelazi granicu krađe i pomalo liči na umjetnost. Do sada se manje više sve kralo. Od igle do kamiona. U pamćenju su mi dvije najnevjerovatnije krađe.
Prva od prošle godine kada su Nešu ukrali piliće. Valjda moraš biti ludo hrabar da dođeš čovjeku do kokošinjca, prešavši pri tom cijelo imanje par kapija i tri trotoara, preći iza kuće, ukrasti 20 pilića od pola kila, pa se sa pilićima vratiti odakle si došao. A ljudi tu žive, prolaze, komšije blizu, sve osvijetljeno, samo jedan ulaz vrlo nezgodan (za ukrast), prilaz i sl. Planiranje je svakako bilo potrebno i valjda momenat. I sada mi nije to, što je ukrao, možda je bio gladan - ko zna, ali zamisli da te neko vidi ili još gore, uhvati da kradeš piliće. Pa morao bi čovjek da seli iz Trebinja. Nema dalje, nema ovo ono, pakuj se i razguli za sva vremana. A da je pitao Neša, dao bi mu pola sigurno i još bi ih utovio do kraja. Doduše i ovako mu je „dao".
Za planiranje i realizaciju ove druge krađe skidam kapu. Ako nije sramota da se tako kaže.
Početkom mjeseca januara 2011. godine završeno je šetalište koje obalom Trebišnjice povezuje Kameni i Arslanagića most. Staza za šetanje, plus za bicikliste, sve osvjetljeno, divno. A desilo se, kao i mnogih godina do sada, da je zima u Trebinju blaga, pa da januar i februar budu toliko sunčani da se može šetati u majicama. Tako je novo šetalište pored lijepe nam Trebišnjice, čak i prije svečanog otvaranja „proradilo punom parom". Izgradnju šetališta su finansirale Hidroelektrane na Trebišnjici, a izvođač radova je bila Dineco grupa. Mora se reći da se nisu pravili kompromisi, već da su zaista nabavljeni i ugrađeni samo najbolji i najkvalitetniji materijali. Lijepo nema šta.
Ipak, svečano otvaranje je odloženo za par dana, jer su lopovi ukrali kablove koji su trebali napajati treću dionicu osvjetljenja uz stazu. Sve je bilo spojeno, ali nije pušteno pod napon. I to je naravno (krađa), za svaku osudu.
Ali mora se spomenuti, da pored ljubavi prema bakru (iz kablova), određenih naših sugrađana, postoji možda i trag ljubavi prema ovom gradu i ovom šetalištu, možda.
Da objasnimo
Opelješeno je ukupno preko 200 metara kabla, između sedam onih lijepih i sigurno skupocjenih svjetiljki. Samo pelješenje išlo je sledećim tokom – (da se razumijemo, pretpostavljam da je išlo, nisam bio): dionice od po 30 i više metara su pažljivo rastavljene, (svaka spojnica je sačuvana i neoštećena složena pored mjesta spoja. Same svjetiljke, koje se drže na 4 vijka, su pažljivo spuštene na zemlju, sledećim metodom: dva vijka (ona 2 do vode), su prekinuta, a svjetiljka je preko preostala 2 vijka nategnuta i polegnuta na zemlju. Reklo bi se - više nego pažljivo, svjetiljke su neogrebane, svaka sijalica u njima radi, svako sjenilo je zdravo i nikakvih oštećenja na njima nema. Kablovi su izvučeni iz zaštitne obloge i bez tragova nestali. Težina kablova se procjenjuje na nekoliko stotina kilograma, i sumnja se da je ovoj uigranoj ekipi, pored hrabrosti i ludosti, bila neophodna pomoć helikoptera. I priča polako postaje trebinjska urbana legenda.
Dakle, da rezimiramo: sva šteta od ove noćne akcije je 200 i kusur metara kabla. HET je kablove nabavio naravno odmah i oni su u najkraćem roku vraćeni i stavljeni pod napon. Spojnice, svjetiljke i sjenila, rekoh, nije trebalo ponovo nabavljati. Staza je u funkciji.
Pomenuta akcija je izvedena po noći, ali kako su i noći tada bile relativno tople, po toj stazi stalno neko šeta, pa mislim da je i tu noć morao neko da prođe. Zamislite čovjeka koji je naišao i misleći da su to majstori koji stalno rade na šetalištu. Vjerovatno je rekao „dobroveče" ili „ima li umora", i pomislio kako su vrijedni ovi ljudi. Koliko je staza lijepa i korisna, ne treba posebno govoriti. Raja već priča da će HET raditi šetalište i sa druge strane preko Blaca, e to bi tek bilo pravo. Aktere ove priče ne bi mjenjali, kao ni investitora naravno (ove za novu stazu, ne za lopove).
Ponavljam, danas se krade sve, kao što ste mogli i da pročitate na stranicama Lokoportala, od mesa, ovaca, veš mašina, pršuta... tako da će ova "tema" vjerovatno ići u nastavcima...
Ipak želim da ovu istinitu priču zapišem, da se zna i da se ne zaboravi – jer desilo se u Trebinju, a gdje bi drugo.
L.
