Drugi dio „Papučara" do sada, ima više od hiljadu čitanja, zato ću se za nastavak pripremiti još pažljivije. Sada želim otvoriti novu temu iz koje će se viditi i neki drugi odnosi, ustvari nastavljam da komplikujem - Vi uživajte...
Slobodno vrijeme je na opštu žalost, danas spalo na subotu popodne i nedelju, a ukrade se i po koje popodne, kada se pravimo da nismo umorni, pokušavajući da uživamo i odmaramo. To je za one sretne, ovi drugi, rade u smjenama, dvokratno, trokratno, ili kako gazda, (čitaj- nepismeni ološ sa kupljnom diplomom) kaže. Kada slobodnog vremena ima samo tako malo, naravno da svak želi da ga provede na najbolji mogući način. Živi se za dane vikenda ili bilo koji slobodan trenutak. To je jasno..
Naš se daroviti čovjek uvjek i u svemu snalazio na razne načine, pa da vidimo kako se u Trebinju, najčešće osmišljava slobodno vrijeme, u vremenu kada se sve više radi, a sve manje živi.
Kažem osmišljava, jer slobodno vrijeme ne donosi automatski razbribrigu i raspoloženje. Opuštenost kao i osjećaj sreće i zadovoljstva nije baš lako postići, ako vrijeme koje smo za slobodne aktivnosti planirali nemaju sadržinu, smisao. „Visiti" sa ljudima sa kojima imamo teme za razgovor najčešće je samo nabacivanje novih obaveza koje dodatno pogoršavaju stres. Brige i informacije se povećavaju i postajemo dodatno zabrinuti.
Nije čudo što preumorni Trebinjac želi slobodno vrijeme, što želi da se bar malo opusti, odmori ili bar na jedno popodne odahne od mora briga i sekiracije. Nekako se podrazumjeva da svoje slobodno vrijeme neće provesti sa onima sa kojima živi, jer mu je i njih puna kapa.
Ali zaboravlja da se u Trebinju kao malo gdje, sve brzo iskomplikuje. Tako čovjek izađe, sasvim bezazleno, opušteno, bez cilja. Jenom riječju počne da gluvari po gradu. U tom gluvarenju između Starog Grada, Platana i pokojeg lijepog kafića, sreće se sa ljudima koji isto tako redovno gluvare. U bezazlenim susretima na kafi, naš sugrađanin, upoznaje se i sa osobama suprotnog pola. Tu dolazimo do stare istine - da ništa nije onako kako izgleda.
Iz redovnog ispijanja kafe, sa nepoznatom djevojkom ili još bolje poznatom gospođom, rađa se naravno i određena bliskost. Ponavljam, bez ikakvog plana ili krivice. Kada se tome doda da je njegova zvanična „bolja polovina" prestala biti polovina, jer da nije bio bi kući, prioriteti se polako mijenjaju. Počinje nova romansa, ili šta već. Naš je čovjek od prije znao da njegovu ženu (djevojku) ne interesuje šta on radi i gdje ide, samo dok se pri tom ne zabavlja. Ali sada su se „okolnosti" promjenile, možda i bude neke zabave, zato treba novi plan. Pa da krenemo redom:
- osmisliti još novih aktivnosti, kako bi obezbjedili dodatno slobodno vrijeme
- obezbjediti „malo para" (načeti crni štek)
- misliti brzo i nepogriješivo (mudro izbjegavati istinu- povremeno i slagati)
- postati dobar, raspoložen i nasmijan
- nabaviti tajni telefonski broj
To bi u najkraćim crtama bio plan za prvih nedelju ili dvije dana. Sada se „slobodno vrijeme" mora zaista tačno isplanirati. Naravno, onaj ko se upusti u prevaru svoje sopstvene djevojke ili žene, mora da izvede i niz drugih značajnih akcija, prvenstveno na kamufliranju stvarnoga svoga položaja. Akcije se moraju izvoditi sjajno i bez ijedne greške, jer se naravno planira povratak na večeru i konak kod svoje zakonite drage.
Zvanične aktivnosti, zaljubljivog našeg sugrađanina, koji naravno nije kriv za ovo što ga je snašlo, najčešće su redovni termini za fudbal, košarku, stoni tenis, maraton... Naoko bi se reklo - pravi sportista, ali sjetimo se pomenute istine : ništa nije onako kao što izgleda. Za vrijeme svakodnevnih (najbolje 3 puta sedmično) naših sportskih utakmica telefon je naravno ugašen, a poslije toga se pije piće, pa je mobilni u jakni i tako. Uglavnom, obezbjedili smo nedostupnost na jedno 3 – 4 sata. To bi bilo sasvim dovoljno za ispunjenje najiskrenijih emotivno - ljubavnih odnosa. Žena ili djevojka neka čeka i brine, važno je da ne sumnja ništa.
Neki vole biciklizam, malo je mana što nema redovan termin, ali je prednost jer možeš otići kad oćeš. I može da ti pukne guma ili da zaboraviš mobilni, a krenuo do Ivanice. Dovesti se biciklom do nove drage i nije toliko loše, pod uslovom da te niko ne vidi. I tu se mora biti majstor. Naš grad je mali i svako svakoga zna i što je još gore svi sve znaju. A i dodaju, brate, nekad i kleveću...
Naš momak naravno nije kriv, malo je zaljubljiv, i voli sport, a nema nekih posebnih kočnica koje bi mu pomogle da ostane vjeran svojoj djevojci ili ženi. Još ako ona ronca ili je namrgođena, muka živa. Ljubavnica je uvjek sretna, raspoložena, divna i draga. Nikada ne nosi viklere i nekako je drugačija, ne znam tačno da kažem jer nikad, naravno, nisam imao ljubavnicu. Ali momak nije kriv, kriv je neko drugi, (iako će nas u komentarima oplesti ove što slave 8. mart), ovde želimo samo da vidimo šta nam je bliže. Ako ikad uporedimo „golu i suvu istinu, naspram blistavih čari laži".
Da nastavimo, mozak koji se upustio u realizaciju preljube, zaista mora da radi sto na sat, tako da je istina da je zaljubljen ili lud, ako to dvoje već nije isto. Hoću da kažem, koliki je napor potreban da se sve složi, da niko ne posumnja, koliko treba muke i laži da se živi u dva paralelna svjeta? Ko bi to radio? Samo lud ili zaljubljen. Ili onaj koji ima slobodnog vremena. Mada možda to radi iz predostrožnosti, jer kao što kaže Momo Kapor : „Švalera žena nikada ne vara".
Za ove starije, kojima ne pada na pamet da se bave sportom ili da trče za tuđim ženama ostaje da se zaljube virtuelno. To ovako ide:
Ustaneš oko 9, pališ televizor Studio B, naravno „Dobro jutro, Beograde". Tu se pojavljuje ona, Sanja Lubardić. (nažalost ne svaki dan). E sad, ko je kriv. Pa malo ovaj plazma televizor od metar, malo što ja tu provodim cijelo jutro i podne. Ali mi se čini da je najviše kriva sama Sanja. O njenoj zanosnoj figuri ne smijem ni da mislim. Kriv je i njen osmijeh, a ponajviše pogled koji hipnotiše. Jer kako bi drugačije objasnili da ja, koji sam 500 kilometara od Beograda, znam za svaku izložbu beogradsku, prevrnut šaht, alternativne puteve dok traje rekonstrukcija Gazele, izmjenu vožnje GSP-a, šta pišu novine... To možda nije prava ljubav, (mada nisam u to baš siguran), ali ja jedva odvojim oči od njene emisije. Možda bi Sanja trebala da ne ustaje, ili da ne sjedi ili da ne gleda, ili da mi crkne plazma, ili ...
Ja opet nisam kriv, samo gledam jutarnji program. I dokazujem da je zaista istina - ništa nije onako kako izgleda.
L.
