Civilizovani svijet ili ono što je od njega ostalo, danima bespomoćno gleda bombardovanje Libije. I ništa ne može promjeniti. Ali ako ne možemo ništa učiniti našim sopstvenim delanjem, možemo bar reći šta mislimo o ovom najnovijem ratu protiv pukovnika Gadafija i njegove Džamahirije = (posebno uređenje sa velikim učešćem narodnih masa).
Pitanje naše odgovornosti kao državljana BiH u svemu oveme, nećemo spominjati. Mada se mora spomenuti da je naš vrli ambasador u UN jednoglasno digao ruku i omogućio usvajanje rezolucije UN prije par dana. Ime mu nećemo pominjati jer će se ono svakako zaboraviti. Da je trebalo da digne nogu (ne samo jednu), on bi svakako postupio po naređenju. Nema smisla ni pitati se, kako smo mi (BiH) glasali za bombardovanje, kao društvo koje je osjetilo na svojoj koži, ne tako davno, sve strahote rata i bombardovanja. Ali to je sada u Libiji tako da nas se ne tiče.
Istina
Svi „veliki" svjetski mediji izvještavaju, i redovno nam dostavljaju (serviraju) informacije, o oslobađanju (bombardovanju) Libije. Od svih tih informacija predstavljenih nama laicima, znamo da je jedino istinita površina države Libije i eventualno njena nadmorska visina. Drugo je sve laž, ili frizirane istine. Zato se jedino možemo pozvati na gospodina Miroslava Lazanskog, koji nam je i prije (sa raznih svjetskih ratišta) slao informacije sa lica mjesta. Tako da je ovaj tekst zasnovan na njegovom izvještavanju proteklih dana.
Moram reći da je Lazanski prije 10 dana u beogradskoj „Politici", pri samom spominjanju rezolucije o zoni zabranjenog letenja, podsjetio da je tako počelo i sa Irakom i Avganistanom, i da očekuje rat, iskustvo - reklo bi se. Ali da se podsjetimo:
Libijom već 42 godine komanduje vođa nekadašnje revolucije, pukovnik Gadafi. Libija nema ustav ni parlament. Nema političke partije ni izbore. Nema ni mnoge druge stvari koje Evropljani imaju, ali ima naftu. Vodu, struju i gas niko ne plaća. Besplatno je. Za jedan evro možete kupiti 17 litara benzina. Prilikom 18. rođendana svaki stanovnik dobija na poklon stan, studenti mogu da se školuju po cijelom svijetu, sve troškove im država plaća i pride dobijaju stipendiju od 2.300 evra. Od 6 miliona Libijaca radi tek jedan milion, drugi uživaju blagostanje. Imaju i oko 1,5 miliona stranaca koji rade teške fizičke poslove, za koje su naravno pošteno plaćeni. Zdravstvo je besplatno. Hrana je duplo jeftinija nego kod nas i Libija ne duguje nikom niti jedan dinar. O povlasticama prilikom kupovine u radnjama nećemo detaljisati jer i ovo do sada izgleda kao bajka. Samo bih dodao da ima više miliona Amerikanaca koji nikada nisu vidili doktora, jer nemaju dovoljno vremena (u kešu).
Istina je i svakako da je Gadafi toliko dugo na vlasti da se malo ko sjeća Libije prije njega. Vjerovati je da je na njega vlast uticala da ne vidi baš sve realno. Vjerovatno je želio da ga sin naslijedi u budućnosti, i razne druge stvari nama neshvatljive. Malo je bio skandal kada Gadafijev sin daje izjave za medije, na početku konflikta, ali moram dodati da je meni i mom malom, dat toliku vlast, pare i ostalo, zaboravio bi se Gadafi za 42 dana, a ne 42. godine. Ali ako treba da ga mjenjaju neka ga sami Libijci smjene.
Ne branim pukovnika Gadafija, ali se pitam da li je on ovim, lažnim evropskim demokratama loš, samo zato što nije po našim (evropskim) standardima, što je drugačiji. Da li ga Evropa mrzi što nema parlament, ili što nema ustav, ili što nije hrišćanih, ili što ne sluša njihove ambasadore, ili što nije po našem kalupu. Ne bih se baš složio da je Evropa mjera svega, pa ni civilizacije, bar ne ova današnja.
Napoleon i ostali tirani
Evropski predvodnik bombardovanja Libije, nesretni predsjednik Republike Francuske, koji ima najmanju podršku nacije od kada je predsjednik - oko 30%, izjavljuje kako je nacija (ne on) odlučila, da se umješa i spasi stvar ...
On koji ima toliko problema u samoj svojoj državi, a izgleda ima i ličnih problema, jer ne vidi koliko je jadan u svojoj laži da je problem u Libiji presudan po opstanak svijeta i svih vrijednosti čovječanstva. Ovaj kepec, (visok 159 sa potpeticama), jadan je i u svojoj želji da bude novi Napoleon. Da je neki hrabar tip, napao bi na Rusiju, Britaniju, Iran, ne na Libiju. Da li je on smislio i ime za „Odisejevu zoru" ili je samo sa radoću prihvatio ne znam, ali znam da „ko sa đavolom tikve sadi, o glavu mu se lupaju". Vidićemo kako će završiti...
Moram spomenuti i njegovo veličanstvo Amerikanca Obamu. U njegovom obraćanju medijima ni traga ono mirotvorcu iz predsjedničke kampanje. „Bombardovanje je neophodno da bi se spasili civili", „humanitarna katastrofa", pa ko u to još vjeruje. Sada ima svoj rat, neće se više moći vaditi na degenerika Buša. O bezličnom Ban Ki Munu, koji je tamo jedino da prima platu, zaista nema potrebe pričati. Britanci naravno rado učestvuju, malo da se probaju novi avioni, a malo braneći tradiciju imperije u kojoj sunce nikada ne zalazi. Berluskoni jedva dočeka da skrene pažnju sa svojih seksualnih afera. Kakav su dil sklopili Kinezi i Rusi, nije siguran ni sam Lazanski, koji tvrdi da se za par sati pred usvajanje rezolucije nešto čudno trgovalo.
Propaganda
Braneći civile istočne Libije i bombardujući civile i „ciljeve" u zapadnoj Libiji, najveće je licemjerstvo zapadnih tumača pravde i istine. Dvojni standardi ovih lažnih demokrata, koji su u stanju da bombarduju suverenu zemlju pod uvjek lažnim izgovorom, danas su očigledniji nego ikada. Mora se ovom prilikom i primjetiti da se tvorci medijskog rata, koji pokriva sve njihove agresije, više i ne trude da nas ubjede da povjerujemo kako je to korisno i neophodno. Samo glupak nije u stanju da prepozna medijsku farsu oko agresije na Libiju.
Što se tiče samih pobunjenika, koji se još nisu definisali kao organizovani protivnici režimu, sami bolje izgledaju u zapadnim medijima, nego u sopstvenom očima. Anonimne poglavice raznih plemena, i pojava bivšeg Gadafijevog ministra unutrašnjih poslova (koji je preko noći postao demokrata prihvatljiv zapadu), samo daju dodatni humor ovoj farsi. Tako lafo, čujemo i vijesti da je prvi avion koji je pao ustvari pobunjenički, a drugi je pao usljed tehničkog kvara. Od zapadnih medija možemo čuti sve, ali ne i činjenicu da Libija poštuje rezoluciju UN o zoni zabranjenog letenja. Libijski avioni ne lete, bar ne u prvih 7 dana rata. Tako da se avioni sila NATO pakta izgleda bore sa libijskim brodovima i tenkovima koji lete. Jer zašto bi inače branili zonu zabranjenog letenja nad Libijom. (NATO se vidimo nikako ne smije pomenuti).
Licemjerna agresija
Samo vi mali mravi, radite svoj posao, mi ne možemo ništa da promjenimo, ali možemo da mislimo svojim glavama i da pored unutrašnjeg oružanog sukoba u Libiji, ovu „akciju" nazovemo pravim imenom - licemjerna agresija. Jer, samo apsolutni ludak vjeruje Obami, i njegovoj odbrani civilnog stanovništva, sada kada mnogim njegovim pajtosima ističu decenijske koncesije za naftne bušotine, ili Sarkoziju sada kada je propao posao prodaje aviona Libiji ili ili, ili. Možda ima neko ko vjeruje da u bombardovanju neke zemlje nema poginulih civila, kao što ih ni kod nas nije bilo. Ili da rakete prepoznaju civile koji vole zapad, od ovih koji ga ne vole. Svima je jasno da je zapadu prečnije naftoljublje, od čovjekoljublja. Ako im pođe za rukom ili puškom, pa ih zapadne da uvode demokratiju u Libiju prvi korak će im biti podjela Libije na tri djela. Na dizel, super i bezolovni.
L.
