O narkomaniji se u posljednje vrijeme mnogo priča, nije ni čudo, jer oko 220 miliona ljudi u svijetu je zavisno od neke psihoaktivne supstance. Postoji samo jedan unosniji posao na svijetu od trgovine drogom − trgovina oružjem.
NARKOMANIJA− IZAZOV DANAŠNJEG VREMENA
Naravno, cilj im je isti, onesposobiti ili ubiti čovjeka. Prošle godine, u svim sredstvima javnog informisanjanja, objavljena je vijest o hapšenju narko bosa u jednoj od siromašnijih zemalja Zapada, pomenuta je i velika pobuna tamošnjeg stanovništva, koje je tog istog kriminalca ukivalo u zvijezde, jer im je podigao životni standard, dao hljeb u ruke. Zamislite kolika je to duhovna bijeda kada postajete zahvalni za kokainski hljeb. Stoga ne čudi što većina mladih nema motivaciju za obrazovanjem, vaspitanjem, usvajanjem kulture... U današnje vrijeme je jako teško napraviti razliku između kulture i podkulture. Najveća ironija je u tome što definicije o delinkventnom ponašanju, asocijalnom, antisocijalnom, nikada bolje nisu bile primjenjene u praksi. Pošto je sistem vrijednosti u velikom padu, i kao takav nametnu svima, sve veći broj ljudi razlicitih uzrasta u svijetu pa i kod nas, biva uključen u ovaj pakleni lanac preprodaje droge, koji daje materijalnu korist, ali, i, srazmjerno materijalnom dobitku, baca u provaliju svakog saučesnika u zločinu. Međutim, mali broj njih je svjestan činjenice, ukoliko jednom postanete dio karike u lancu − nema povratka!
Metodom postepenog, ali sigurnog porobljavanja, gubeći slobodu koja im je od Boga data, zaboravljaju na jednu činjenicu da sve mi je dozvoljeno, ali mi nije sve na korist! Ljudi su se pogubili u vremenu pada morala, isticanja nemorala, u utrkivanju za većom i lakšom zaradom, i ne razmišljaju o porodicama koje će se rasturiti, u koje će veliko zlo donijeti. Nažalost, rijetke su zdrave porodice, one u kojima bar jedan od članova nije probao neki narkotik, bio učesnik neke organizovane i dogovorene tuče, zadirkivanja, opravdavanja delinkventnog ili kriminalnog ponašanja, korupcije, promiskuiteta, grupnog drogiranja...
Šta očekujemo?
Vjerovatno da nas neće boljeti glava zbog toga... Nije nimalo lijepo vidjeti roditelje koji zaboravljaju da na formiranje ličnosti njihove djece ništa toliko ne utiče, kao sopstveni primjer. Od starijih često čujemo: Bolje bi bilo da sam i ja tako radio, bio bih bogat ! ili Danas, biti pošten je ludost i sl. Kakvo onda pravo imamo da tražimo drustveno prihvatljivo ponašanje od naše djece kada im je temelj postavljen našim neprestanim opravdavanjem svih oblika problema ponašanja. Roditeljske obaveze – koliko nas razmišlja o njima? Svijest da Pazite na sebe (Lk.17:3) treba biti temelj na koji će se naša djeca ugledati. Nikakva rđava riječ da ne izlazi iz usta vaših, nego dobra, ona koja izgrađuje. Nekada jedna pogrešna riječ može da obilježi dijete za cio život.
Nakon razgovora sa djecom mislim da većina mladih ljudi nije svjesna da je narkomanija opako oboljenje, oboljenje koje neizbježno vodi u brzu smrt. Dolazi neprimjetno, tako, kada se proba narkotik, obično se ne sluti kakve posljedice mogu biti. Što je jači narkotik, brže se razvija psiho-fizička zavisnost. Javlja se potreba da se živi samo na maksimumu pozitivnih osjećanja, dolazi do poremećaja metabolizma zavisnika, zatim apstinencijalnog sindroma koga karakteriše niz somatovegetativnih i psihičkih simptoma. Uz sve vrste psihoaktivnih supstanci, ide samorazorno ponašanje: alkohol, promiskuitet, zbrka u polnim odnosima, polne bolesti...
Velika je zabluda podjela droga na lake i teške, a još veća podjela na kvalitetne i nekvalitetne. Sa heroinom je lijepo nedjelju-dvije, sa kokainom nedjelju, sa opijumom dva mjeseca. Niko razuman ne bi pristao da dva mjeseca potpunog blaženstva plaća godinama paklenog ropstva.
Anketa osnovaca
Navešću primjer ankete koja je rađena ove godine u devetim razredima osnovnih škola u Trebinju. Cilj ankete je bio da utvrdimo kolika je informisanost mladih o narkomaniji, naravno, uvjerivši se na licu mjesta u mnoge zablude na ovom uzrastu o drogama, iskoristili smo priliku da održimo i jedno predavanje u trajanju od jednog školskog časa. Anketirali smo 300 učenika devetih razreda u tri osnovne škole u Trebinju i anketu statistički obradili. Pokazalo se da su direktori škola, psiholozi, pedagozi i profesori svjesniji opasnosti od narkomanije nego roditelji.
*Na pitanje da li dovoljno znate o narkomaniji, đaci uglavnom kažu ne, premda je to, svakako, najobavješteniji naraštaj kada je osnovna škola upitanju. Dobro bi bilo da su svjesni da ne znaju dovoljno, jer znanje o neznanju je osnovni uslov za sticanje istinskog znanja.
*Anketirani učenici su odgovorili da vlasti ovom problemu ne posvećuju dovoljno pažnje, njih 70%, a njih 62% tvrdi da ne zna da postoje ustanove u kojima bi se narkomani liječili. To ukazuje na veliku neinformisanost mlade populacije o ovom problemu.
*Pored činjenice da je zloupotreba droga planetarni problem, da posljednjih godina postoji organizovana akcija policije, sudova, zdravstva, školstva i drugih institucija na planu prevencije u koju su uključeni i mediji, u školi na pitanje da li je marihuana droga 19% učenika smatra da nije.
* Stoga ne iznenađuje činjenica da je 11% probalo drogu, jedan od učenika je rekao: Moj drug je par puta pušio marihuanu, ne mora dalje to da radi. Sam će odlučiti o tome da li će opet pušiti ili ne. Međutim, mladi nisu svjesni da više ne odlučuje njegov drug, nego marihuana...
*Naravno, nikako ne treba zanemariti podatak da se 8% učenika izjasnilo da uživa neku psihoaktivnu supstancu.
Šta još možemo uraditi?
Učenici, ispostavilo se gotovo svuda, vole priče iz života i pominju knjigu "Mi, deca sa stanice Zoo"... Prenoseći im neka naša lična iskustva iz rada sa narkomanima i pričajući im njihove potresne ispovjesti i svjedočanstva, izazvali bi reakcije kod slušalaca. Ispovjesti narkomana su najjača opomena zato što su to autentični doživljaji, a kad se ispriča nečiji život, nije više riječ o teoriji već o stvarnosti.
Poruka mladima
Snažna poruka mladima da je droga brutalno samoubistvo uz potpunu degradaciju ličnosti i razaranje života bližnjih djeluje preventivno. Direktori škola, pedagozi, psiholozi i nastavnici predložili su da se ova akcija proširi na sve učenike, pa čak i na roditelje (sasvim mali broj roditelja vjeruje da je obuka za zaštitu od droga važnija od, recimo, vozačkog ispita). Možemo, praviti, barem jednom mjesečno, forume na ovu temu...
Andrijana Bujaković
