{jcomments on}U Trebinju dana, -- -- radi mogućih trajnih posljedica, bolje reći ovih dana, desila se jedna nevjerovatna stvar. Naime, poznajem čovjeka koji je cijeloga života grizao nokte. To je trajalo više od 30 godina, ili bar nešto više od 27.
Taj tip, odlučivši da ružna navika prestane uradi nemoguće, prestane da ih grize. Kako, zašto baš sada i koliko je napora za taj poduhvat trebalo moraćete njega pitati. Kako su nokti poslije nevjerovatnih 54 dana, 14 sati, 9 minuta i nekoliko sekundi i dalje rasli nastao je novi problem. Rasli su. I tako su izrasli da ih je bila milina gledati, doduše samo njemu. Svima drugima su odmah počele smetati novonastale ružne kandže. Naglo su počele i neumjesne šale i dosjetke, pa se jel, moralo nešto preduzimati. Kako riješiti problem, a ne odgristi sve do krvi ponovo, nego imati normalne, zdrave nokte? Šta da se radi? Pa naravno - javiti se majstoru profesionalcu i stručnjaku za nokte.
Majstor
Milica je sjajna djevojka, koja na našu radost ima vrlo mirne ruke i pokrete. Valjda tako treba kada rukuje sa onim alatima za popravljanje noktiju i zanoktica. Svakako bi nekome drugom, ko nije tako miran, nasmijan i blag, trebao oružani list. Mirne ruke, kako je to lijepo, jednostavno, ali za nas mnoge izgleda kao nedostižno. O pronalaženju Milice, odlasku u salon na pedikir i manikir, kolebanju i mogućem usputnom susretu sa bilo kim poznatim, nećemo ovom, niti bilo kojom drugom prilikom govoriti.
Dolazak u salon
U salonu sve same ljepotice i sve nešto rade, kao pčelice. Ili se bar tako činilo. Mlade, nasmijane, sve je bilo lako, kratak pregled, diskrecija, termin (ne mogu da vjerujem da ovo pišem) zakazan za sutra u 15 30. Vrijeme dolaska naravno pažljivo izabrano – gluvo poslije podne pa srećom, ne bi niko na izlazu.
Po dogovoru „Mi" sa noktima, naravno 5 minuta ranije. Milica još nije stigla. Unutra djevojče nasmijano, radosno, taman da joj dam brata, reče - ona stiže. Pomisao na bijeg i smišljanje opravdanja. Najbolje kod Tanje, iz ovih stopa na jedan veliki sendvič, da razbijem stres. I da kidnem. Ali sjetim se da smo dužni onu rakiju koju smo donijeli, a koju je rođak Dejan odmah (na licu mjesta) popio. Ili neko od nas, nisam ja. Još minut... Ipak, Milica dođe. Sad, šta je tu je, sjedi i daj ruke. Doteče mi pameti pa ponesoh čokoladu. Za salon se mora reći da je odličan. Prostor opušta, frizeraj, pedikir - manikir, (još mi nije jasno šta to znači), masaža, svira muzika, više nego lijepo. Dobar osjećaj, valjda jer nije bilo drugih mušterija, a da ih je bilo vjerovatno bi pričali drugačijim tonom. Ili ne bi ni pričali. Pun sat je trajalo sređivanje decenijama sistematski uništavanih prstiju. Da je ko od naših starih ovu seansu vidio, ne bi me zapao ni onaj vrt kod gomile, i to onaj manji. Turpijice, kreme, nožići, makazice, neki čudni alati, šta sve ne, (e moj Gogo - vidiš li kako je meni). Ali, rezultat je nevjerovatan. Kao neki drugi, tuđi prsti. Potpuno sređeni, kao kod čovjeka. Do kada, vidićemo. Lijep ispraćaj, savjet i naravno osmjeh.
Hvala
Nemamo šta reći nego hvala, bili ste ljubazni. Nije bilo neprijatno, ali o tome neću ni riječi više reći. Nadamo se da je ovo novi početak. Čovjek naravno treba da se popravlja, pa i nokti su korak naprijed. Sledeći od mnogo preostalih koraka - cigarete. Ovoga puta konačno i trajno. E to je već mali podvig, (Ado ne brini se, u pitanju je samo redosljed). Sada još samo da objasnim ženi da nemam ljubavnicu. Jer, mislim, ko sređuje nokte u salonu, a nema ljubavnicu. I zašto to, baš sada, poslije toliko (?) godina, i kako i ... ali to je moja stvar. Vi uživajte uz Lokoportal, sve neka krene na bolje, pa makar i od nokti.
P.S. Gore pročitano ne pričati nikome.
L.
