Ove posljednje vremenske prilike i ne-prilike mogu biti i te kako poučne i možda iz njih možemo izvući neki zaključak, koristan za turističku poljo-privredu.
(Piše: Vaso Bokun, turistički vodič)
Čitam danas da je od Perasta do Stoliva zamrznut, valjda prvi put od kako se pamti, i sam Boko Kotorski zaliv. Trebinje je jedini grad u BiH koji ne zna šta su snježne lavine i sve što one stvaraju. Čak je i u Neumu bilo više snijega nego u gradu na Trebišnjici. Prema definiciji eksperata, kultura i klima Sredozemnoga mora je tamo gdje može da uspijeva maslina. Do te kulture spada i smokva, kivi, šipak, limun, grapefruit i cijeli niz ljekovitih biljka kojima je matična domovina sredozemna klima i njen ambijent.
Šta to znači? Po meni, to znači da i mi u Trebinju trebamo učiniti sve da te navedene biljke budu jedan od simbola našega grada i koliko se može stave u funkciju turizma. Čuo sam da je već neko počeo da masovnije proizvodi džem i slatko od smokava, kao i rakiju dunjevaču. Vrijedno hvale nema šta, jer uvijek kada pravimo pauzu u Neumu ili negdje u Albaniji, nastane prava jagma za džemom od smokava. Maslina raste u dvorištu manastira u Dživaru, a koliko znam već se čak njeni plodovi skupljaju u Grmaljanima. Ne vjerujem da se Popovo polje nebi moglo plaviti od cvijeta lavande i ruzmarina i tako proizvoditi i ulje od spomenutih i sličnih biljaka. Naš kraj je Bogom dan za eko hranu i turizam. To svakako dobro i znamo.
Novo "otkriveni" pasulj "poljak" kao proba "obnove" drapićke krtole je ne samo za uzgajivače i agronome interesantna tema. Jednoga dana treba ih uvesti u naša novostvorena jela, jer što je hrana jednostavnija, tim više je zdravija i ukusnija. Uvijek sam se divio vlasnicima vinarije Vukoje, jer oni su nama "ukradenu" Lastvansku Žilavku, vratili u postojbinu i sada je uz druga vina ponos našega grada. Nešto slično treba učiniti i sa pasuljem "poljakom" i ako se ponovo obnovi krtola sa Drapića, jer će se neko drugi sjetiti pa će zavrsiti kao i žilavka.
Sumorno izgledaju trebinjski balkoni, kada se ulazi iz pravca Dubrovnika i Herceg Novoga u pravcu bivše autobuske stanice. Nebi li bilo pametno organizovati akciju najljepśe ukrašenoga balkona u gradu. Posebno se to odnosi na balkone u ulicama kojima se uglavnom kreću turistički autobusi. Ne vjerujem da nebi bilo nezainteresovanih. Nešto slično sam vidio na ostrvu Rabu i na Korčuli.
Ako su već klimatski uslovi takvi, e zašto već ne pokušati sa uzgojem mimoze u Trebinju!? Tirana je puna mimoza, a ista je udaljenost od mora. Koliko bi samo grad ljepše izgledao, možda bi se zaaklimatizovale!!?? Jednostavno, "ukradimo" im onu vrstu mimoze koja bi prihvatila našu u nijansima drugačiju klimu, jer i nje ima nekoliko vrsta. Uostalom, i čuvene hercegnovske mimoze nisu autohtone, već su ih donijeli mornari sa svojih dalekih putovanja, a navodno joj je Australija matična zemlja. Budimo malo maštovitiji, sjetimo se Italijana koji su kao što rekoh ranije iz očaja i bijede stvorili picu i osvojili njome svijet.
Novljani neće biti ljubomorni, barem ne oni do Perasta, mimoza u Trebinju, možda bi bilo vrijedno razmisliti!?
Trebinjske škole - Spomenici jednog vremena
U maju prošle godine, vraćajući se preko Trebinja do Međugorja, neko me zapitaše gdje sam išao u skolu? Reći ću vam i pokazati rekoh im. Pomislih u sebi, a šta im imam reći i pokazati, ruina k'o ruina, misleći na našu školu u Poljicu. Tako je i bilo kada smo prolazili legendarno selo Mrkonjiće, ali na tim što me upitaše tek sam se zamislio ovih dana. Naime, nekima sam poslao e-mailom sadašnji izgled skole u Poljicu. Rekoše da bi im bilo milo kada bi bili u prilici da vide tu školu......!!!!!!
(Bivša škola u Policu - Popovo polje)
Valjda nema čovjeka koji se ne sjeća prvih dana u školskim klupama i kada smo učili: "kosa tanka, uspravna debela" itd. Bez obzira kakav je ko bio đak, važi ona , "od kolijevke pa do groba..."
A naše škole po Bobanima, Popovom polju i Trebinjskoj šumi, ni krive ni dužne skoro što ne plaču. Istorijski ne tako davno u školama u Raptima, Poljicu, Humu i Veličanima bilo je na stotine đaka. Ne govori li stanje tih bivših škola i o samima nama, kakvi smo i kako se odnosimo prema bivšoj ustanovi - zgradi, koja nam je omogućila traženje mjesta pod ovim našim suncem? Svaka od tih škola je za mene pravi spomenik kulture, dio naše istorije koju barem treba istrgnuti od zaborava. Možda bi se probudila u dnu duše savjest naših iseljenika koji žive u bogatim zapadnim zemljama, možda bi oni htjeli da pomisle o njima, jer im je ipak ona omogućila da budu ono što su danas.
Naravno, naše društvo nema sredstava za neku ozbiljniju obnovu, jer živimo u vremenu kada je umijeće i preživjeti, a kamo li zaštititi od propadanja bivše škole. Pravi spomenici jednoga vremena su i brojni mlinovi kroz Popovo polje. Kada su u pitanju čatrnje, neka se svako o svojoj brine, a o lokvama, oni koji su se vratili u sela i tamo već i žive.
Trebaće nam puno, puno maštovitosti, dalekovidosti, umjesnosti da se koliko toliko sačuva ono što se sačuvati može i to ono što može biti korisno za buduće generacije. Posebno se to odnosi na stvaranju turističkoga imidža našega kraja, a ne samo Trebinja. Prije svega mislim na povezivanje i kontakte sa onim agencjama koje dovode turiste na južni Jadran i prave obilazne ture po bivšoj Jugoslaviji.
Borba neprestalna, nego šta...
(Vaso Bokun, turistički vodič)
