Hercegovina, iznad mora. Brda i planine. Kamen priča priču starostavnu, sa dna izvor voda iznesenu. Nigdje kamen ne pripovijeda kao u ovom ambijentu razapetosti između škrte zemlje i blistavosti neba. Dramatika i ljepota. Za većinu Srba doći u Hercegovinu ravno je dolasku na Kosovo. Za mnoge ona je prapostojbina, korijen, duhovna vertikala. Rasadnik: besjednika, pjesnika, diplomata, naučnika, mučenika.
Kamen, međutim, ovih dana dobija novu dramsku ulogu. Postaje sredstvo i prvenac neslavne predizborne kampanje. Priča o Petrini u samo nekoliko dana dobila je gotovo mitske okvire. Priča se kreće u okviru pravog dramskog zapleta, jer se, izgleda, radi o nepomirljivim stranama u sukobu. Sukob na relaciji načelnik – građani – Emir Kusturica. Kulminaciju priča doseže u kvalifikaciji da su neki ljudi, koji su to nije baš jasno, 'rulja'. Ko će da izvuče deblji kraj, a ko da profitira nije predmet moje priče. Ono što je očigledno, jeste da je ova priča, jevanđeoskim rječnikom rečeno, otkrila pomisli mnogih.
Zato, neka priča bude kamen! Hecegovačka stvarnost i simbol.
Zaista, Kusturica je u pravu, Hercegovci prema kamenu gaje intimna osjećanja. Kada je Hercegovac daleko od kamena on diše sa pola pluća; osjeća strah i neizvjesnost, nemir kao stalni pratilac. Njegova misao nalazi spokoj samo u tom sudaru neba i kamena, u bremenitoj tišini koju ono daruje. Hercegovac - to je čudna vrsta čovjeka. Neobičan spoj bistrine, lukavosti, mudrosti i izdržljivosti. Zavisno koja kombinacija prevagne, Hercegovac može biti dobroćudan, ali dovitljiv, ili premazano podmukao. Hercegovačka pamet daruje jedinstveno životno naravoučenije. Hercegovac će reći nešto tiho, ništa od očekivanog, ali po onome što vam nije rekao, otprilike treći dan poslije izrečenog, kada riječi dobiju svoj odjek u neizrečenosti – shvatićete poruku. Razlog? Malo se gdje teško i neizvjesno živjelo kao u Hercegovini. Zato govor nije govor već kodiranost izraza na koji, ili pristaješ, ili te nema. Ali je zato Hercegovac pripremljen na sve prilike i neprilike ovoga svijeta. Zato je i grofu Savi Vladislaviću, kao jednom od rijetkih oko paranoičnog Petra Velikog, ostala glava na ramenima. I ta mudra glava je mnogo čim upravljala.
I što se tiče mosta koji spava pod vodom, Kusturica je u pravu. Most je stvoren da bi služio svrsi: spajao obale, misli, ponegdje i civilizacije. Pošto kod nas vijekovi činjenično ne idu jedni za drugim već koegzistiraju, i na nivou samo jednog grada most često spaja dvije potpuno različite kulture, pa i periode istorije. Ali da ovaj, potopljeni most, ide u u Andrićgrad – to nije u redu. On treba da ostane u Trebinju, ili okolini, i da tu predstavlja i sponu, i svjedočanstvo, i ljepotu.
Ono što Andrićgrad tek treba da dobije, a Trebinje već ima, to je patina, i to je dah renesanse. Tanka je linija između istinske ljepote i kiča. Teško je naći mjeru. Patina se dobija vremenom. Mukotrpan je posao, a možda i jalov, duh starine nakalemiti na nešto novo i očekivati da ono tu besjedi, o trajanju i tajnama, kao u podneblju odakle je donesen. Kamenu tu nedostaje sudar, fluid koji ima tamo gdje je nebu u snazi po njegovoj mjeri. Drvengrad je nešto drugo. Drvo prije srasta sa novim podnebljem. Kamen je druga priča. Teža, tvrđa, čudnija, neizvjesnija.
Ono što ja volim kod mojih Trebinjaca jeste to što oni daju jedinstven način prizemljenja. Možeš biti ne znam ko, biti rame uz rame sa ne znam kim, kod nas si samo od oca tog i tog, majke te i te, porijeklom odatle i odatle. Ako pretjeraš, podigneš se mimo granice, koja je jasno postavljena dobiješ, kako Trebinjci vole reći, degenek. I reće ti: Ko si bolan ti da nam soliš pamet! Međutim, ako se prizemljiš, odmah će te prigrliti, i zaboraviti sve prethodne sukobe. Nije mudro, a ni hrišćanski, ako ćemo pravo, Hercegovce mnogo kuditi, jer su to ljudi koje nikada, pa ni sada, ni priroda ni istorija nisu mazili.
Što se tiče spomenika kulture, i tu je Kusturica u pravu. Ne može zaista svaka utvrda, kula i čuka biti kulturni spomenik. I Tarkovski je to lijepo rekao u svojoj knjizi 'Vajanje u vremenu' – Ne može svaka šoljica napravljena samo da služi svrsi, na brzinu, bez estetike, biti kulturni spomenik samo zato što je stara 1000 godina; zna se šta je kultura! Ali su naše karaule svjedoci vremena, istorije, da smo bili robovi, ali i da to još uvijek jesmo. Naša svijest je robovska. Ko može reći sada šta misli?! Ko može napasti vlast! Ko može ne biti uz vlast i najesti se! I ne tako što će lagati, govoriti ružne riječi, galamiti, već samo ukazati na greške, pokušati nešto popraviti.
Mora se reći da je sramno da je nekom uopšte palo na pamet da kaže: 'Braćo Hercegovci, najbolje je da mi obavjestimo austrijsku ambasadu o ovom vandalskom aktu.' I sramno je to što je 'Politika' prenijela žuto-sivi, blijedo pamfletski, tekst iz 'Dnevnog avaza' - 'Kusturičin varvarizam'. Tu gospodin Kusturica preživljava ono što je preživljavao i Meša Selimović pa je napisao: 'Slavno je Srbin biti, ali - skupo'.
Divna je zamisao o Andrićgradu. To je ono što nama nedostaje - kultura, uhvaćena misao, san pretočen u djelo, svjedočanstvo susreta Istoka i Zapada. Ali je jedan grad već dosanjan, istorijom i promišlju postavljen na međi svjetova, u jedinstvenom prirodnom ukotvištvu. Šta tek može biti Trebinje na srpskoj topografiji, ali to nije. Jer je siromašno, i nedovoljno predstavljeno. I ljudi olako ne savijaju glavu pred silom. A Kusturica reče da planira filmski grad tu. Lijepo bi to bilo. I neka ovaj tekst bude u službi pomirenja, i rastrežnjenja, i otvorenog poziva. I nismo svi isti. I treba da Vas interesuje ko šta misli, jer je svaka druga koncepcija života ona koja je bazirana na samovažnosti. Jer će ti neprijatelj reći ono što i prijatelj misli, ali se ne usuđuje, kažu Jevreji. A zaista je tanka linija između slave i propasti kao oštrica noža, kao što stoji u 'Mostu na Žepi'.
(Milana Babić EKSTRA magazin)
