Ljeta gospodnjeg 2015. godine imala sam namjeru da zabilježim ko je sve hodio ulicama našeg grada.
Radni naslov projekta bio je "Trebinju u čast“. Moja glavna zamisao bila je da ljubav koju osjećam prema mom rodnom gradu prenesem ljudima koji se nikada nisu na njegovim ulicama obreli, a s druge strane da nama, mještanima, ostavim uspomenu na jedno ljeto, mladost i sreću.
Vrlo je bitno napomenuti da se dan prije nego što ćemo snimiti ovaj intervju obilježavala krsna slava grada, Preobraženje Gospodnje. U Underground-u je gostovao Vasil Hadžimanov bend. Ta energija koja se tu noć desila ostala je pod staklenim zvonom da grije dušu kad dobre muzike zafali. U neka kasna ili odveć rana doba pojavio se ON. Gospodin u bijelom lanenom odijelu.
Ja nisam mogla da povjerujem. Kako? Otkud? Da li je realno ili sam opet slušajući omiljeni bend budna sanjala? Pjevamo, skačemo, plešemo, pijemo i vrištimo, ali džaba, ja samo razmišljam kako skupiti barem malo hrabrosti, prići čovjeku i uljudno mu predstaviti ideju o tome da snimimo intervju. Da se moja glava do kraja pitala, u suštini do ovoga ne bi ni došlo, ali hvala mojoj Miljani, Tamari i Dušku što su bili moj vjetar. I eto, priđoh, predstavih se, objasnih sve, a ON kaže: „Pa kako da kažem ne, ako je za Trebinje. Ujutro putujem nazad za Beograd sa klincima, zovi me u 9, pa se vidimo u 10h“.
U tom trenutku ja imam samo njegov pristanak, nemam snimatelje tona i slike, šašava ekipa sa kojom radim projekat rasuta je po moru. Za šankom vidim Miljana i za dva minuta se sve dogovorimo. Da se razumijemo dani su od slavlja, nikome nije bilo lako ustati nakon par sati sna. Ali ON nas čeka oran i spreman. Ja ne znam šta me je snašlo, otkud mi takve ideje padaju na pamet. Igram se novinara, imam tremu od njegovog prisustva. Ali on nesebično prenosi svoju dobru energiju i na nas i snimismo taj sneni trenutak.
Dan, dva nakon toga, kada smo pogledali snimak, kazala sam da je loš i da ga nikada nećemo objaviti, zato što ja ne zvučim profesionalno. Ta epizoda kao i ostale tri iz istog razloga ostale su u našoj privatnoj arhivi. No...
Prošlog ljeta dobijem ja neku malu ulogu u Nemаnjićima, međutim u to vrijeme nalazim se u jeku obaveza u Beogradu i procjenim prvobitno da mi to snimanje u životu nije potrebno, ali ipak odlučim da dođem u Trebinje autobusom na 24 sata, da u toj sceni kažem jednu rečenicu, samo iz razloga što je moje ime stajalo tu odmah kraj njegovog. I desi se taj čudesni dan u Zavali. Između svih priča koje smo razmjenili taj dan, kažem ja njemu da sam ja ista ona lujka što ga je u pet ujutro prije dvije godine nagovorila na intervju koji nikada nije ugledao svjetlost dana. I tu krenemo da se šalimo na moj račun i ON kaže kako treba to da objavim slobodno i da bi jako volio da čuje šta je u tom periodu pričao, ja kažem da hoću jednog dana, ali da taj dan zadugo neće doći, misleći i potom govoreći „brate ja tako loše zvučim tu, da to nikad neće javno izaći“. On škilji dok mi se smije i kaže „ma slobodno, slobodno objavi brate“. Na rastanku tu kod Male pošte, tačno gdje se rodio, rastasmo se uz snažan zagrljaj. U oktobru mjesecu dobih poziv da igram njegovu ženu u jednom malom, ali divnom projektu koji je trebao da se snima u decembru. I krenem da razmišljam, dobila sam rusku stipendiju, u tom ludom decembru ja već uveliko moram biti u Moskvi i postoji mogućnost ako izađem iz Rusije da zbog ograničenih viza neću moći opet da uđem u državu ako ne ispoštujem sva pravila, međutim javim da pristajem i skontam da sam definitivno spremna da zbog tog snimanja reskiram da izgubim pravo na trogodišnju stipendiju.
Dođe 19. novembar i meni umjesto datuma snimanja jave da je snimanje odloženo iz finansijskih razloga za kraj februara. I eto život i smrt stadoše nam na put.
Za mene su u glumačkom pogledu nakon njegovog odlaska mnoge stvari izgubile smisao. Isto tako njegov odlazak doživljavam kao nešto veliko, kao neku opomenu. Uvjerena sam da Bog ne uzima ovakve ljude svaki dan. Sigurna sam da nam šalje neku poruku. Da li ćemo biti dovoljno vispreni da je prepoznamo vrijeme će pokazati.
Znam da mi je oprostio što ga nisam poslušala.
Znam i da zna da sam zahvalna za sve, a najviše za momente koje ovde prećutah.
Znam da sada sve čuje, sve vidi i sve zna.
Znam da će ponekad letiti iznad našeg grada.
Sila je tamo gdje je on, pravda je tamo gdje je on, život je tamo gdje on...
Eto Trebinje moje milo nek ti je u čast!
P.S.
Moram napomenuti i to da cilj ove priče nije promocija mene same, već pokušaj da kroz moj vidik ispričam priču o značaju koji mu pridajem kao čovjeku i glumcu. Da te proste trenutke ne predam zaboravu. Stoga ne bih savjetovala nikome da to skrnavi.
S.C.
