Smrt je danas i uvijek jedna od najvećih tabu tema. Nikome, naravno nije prijatno da priča o smrti, posebno svojoj smrti, ali i o smrti dragih i voljenih ljudi. Sirotinja naša, a svi smo nekako sirotinja, o smrti voli jedino da kaže da je To jedina pravda.
A i to samo kada umre neko od ovih glavnih, moćnih i do juče nezamjenjivih. Pametni kažu da je smrt posljednja realnost. Mi prosječni valjda vagamo između svega toga, i nadamo se nečemu što nije baš toliko realno. Nadamo se da je smrt za neke druge, da nas nikako ne može stići i da se to dešava nekome drugom, nama nikako. Svaki se mlad čovjek nada da nikada neće umrijeti, jer to je nekako sada očigledno. Jer ipak mi koji smo trenutno živi, ove koji su mrtvi vrlo lako i brzo zaboravimo. O smrti slušamo svakakve priče ovde ćemo izdvojiti biblijske.
Od Biblijskih priča (a one najviše govore o životu i smrti), a prate nas u stopu ove nedelje, najmilije su mi nekako ona o vinu i ona o vaskrsenju Lazarevom.
Prva je svakako sjajna i govori o prvom čudu Hristovom, kada je pretvorio vodu u vino. Vjerujući kažu da to i nije bilo neko čudo. Jer desilo se sledeće, On se, najčistiji i najsvetiji, kada su rekli da nema vina, samo nagnuo na sud u kome je bila čista voda, i kada se Njegovo lice oglednulo u toj čistoj vodi, sama se bistra voda postidila svoje nečistote (u odnosu na Njega) i od toga se stida zarumenila i u vino pretvorila. Kakva sjajna misao. Prvo, čista se voda postidila u odnosu na Njegovo lice, lice najčistijega. A drugo, na i manje važno, u odnosu na njega. Uvijek je, u našim malim životima, najvažnije u odnosu na njega. Na drugoga koji je svrha i „predmet" naše ljubavi.
Druga, nevjerovatna priča Biblijska, i posljednje čudo pred Njegovo stradanje, je ona o vaskrsenju Lazarevom. Umro je Njegov prijatelj Lazar. Biblijski čudno, a i nama je najnevjerovatnije da se On koji sve ima pod kontrolom, svo prethodno vrijeme, čuvši za bolest i smrt Lazara, dva puta potrese. Ljubav ili smrt ? Sjajan stih. A to je i najkraći stih Biblije : „Isusu udariše suze." (Jn. 11. 35.).
Lazar je već četiri dana mrtav. I sada četvrti dan dolazi On, njegov prijatelj, onaj koji ga voli. Prvo Njegovo pitane je „gdje ga položište". I odmah ode tamo gdje ga položiše. Reče mu onaj koji ga voli - "ustani Lazare, (izađi Lazare)". I Lazar ustade iz mrtvih, četvrti dan od smrti svoje. Da li je poznao glas onaoga koji ga je sastavio, stvorio. Ili onoga koji ga voli. Svejedno. Malo li je. Jer ustade.
Postoji li iko ko voli i koji je ikada volio, a da nije poželio da tako nešto učini onome koga voli. Da kažem ustani Lazare i da Lazar ustane i da sve bude kao što je bilo i da nema smrti, apsolutno neprirodne stvari u odnosu dvoje bića koja se vole.
Kako bi sjajno bilo da sada ja ili bilo ko, ima tu snagu i moć, pa da kaže, ustani Lazare imamo još mnogo toga da proživimo zajedno, jer u tebi se ogledam ja, koji te volim. Pa da „ustanem" Tebe, koga sam se toliko poželio, pa da se družimo i da nadoknadio sve ono što smo propustii za ovih 35 godina. Radosti moja, sve što uradim nema potvrdu istine i nema vrijednost dok mi Ti, ljubavi moja, ne kažeš da je dobro. Imam mnogo toga da ti pričam, i da ti kažem i da te obradujem, i..., da Te konačno sretnem, jer bez tebe je nekako gluvo i prazno i nije dovoljno i ne može se reći u ova dva, tri, glupa reda, i ne govori se, nego eto sad. Samo se želi i voli....
Slušao sam jednom, na Kolarcu, jednog tipa, koji je govorio da ne bi želio nikakav raj, u kojem ga ne bi dočekao njegov tata, pa da nadoknade svo ovo vrijeme koje nisu bili zajedno, (oko 60 godina su razdvojeni), a oba su želili da budu zajedno. Pa da se konačno sretnu i zajedno raduju. Jer kakav bi to bio raj i kakav bi to bio Bog, kada ne bi došlo do njihovog susreta. Genijalna misao i dokaz da je ljubav vječna. I uvijek u odnosu na onoga drugog, onoga koga volim.
Ljubav je, izglada ključ koja sva vrata otvara, ljubav koja se ne završava smrću, već se smrću samo uvećava, kod onih koji zaista vole. Samo je do nas da ne zaboravimo, da se sjećamo, onih koje volimo i onih koji su nas volili i vole, sada i uvijek. Da se sjećamo čekajući i radujući se našem sledećem susretu.
Smrt nije prirodna pojava, ili kao što Kusturica kaže, smrt je svakako, neprovjerena glasina.
Ustani Lazare ili Volim te Lazare. Pa da Lazar ustane, a mi da se rugamo mrtvoj smrti, susrećući u ljubavi i radosti onoga koga volimo, zauvijek ...
L.
