170901 best baner 200601 market99 baner

  • 150123 baner apis3
  • 150123 baner apis2
  • 150123 baner apis1

200701 banerosandic

210401 petijevic baner

211008 divlja ruza baner final
 
 
 
 

Kolumna: Intelektualac iz provincije - Biti žena

Bajke i njihov uticaj na razvoj svijesti kod djevojčica

Ja sam dobra, lijepa i izabrana. Moji problemi uzrokovani su zavidnim sestrama, zlom maćehom, zmijom (bukvalno i figurativno), nesrećnom sudbinom (koja samo trenutno djeluje, odnosno, sve do momenta moga "prizvanja" u vječnu sreću), zavidnom darodavkom... lista je gotovo beskonačna, i, naravno, izvan je mene. 

110726-rhona_mitra2

Ja nikako ne mogu biti kriva, ne mogu biti izvor svojih problema, ja sam posebna. - Sve ovo, i još nametnutih motivacija, čini bazu lažne slike svijeta sa kojima se nas većina, pripadnica nježnijeg pola, susreće već u ranom djetinstvu. I, na kraju, tu je princ na bijelom konju – fatalno postavljen kao uzor našeg budućeg muškarca. Ogromna zamka, u koju od reda upadamo. Mi zaista tražimo zaštitnika, viteza koji je nepobjediv, poseban (kao što smo i mi same) ― odan, hrabar i nepogrešiv, neko ko će uvijek biti by our side. Međutim, postavlja se dvostruko pitanje – Da li takav čovjek postoji, i, ako postoji, zašto bi odabrao baš mene? Ali mi nismo odgojene da sebi postavimo to pitanje, i, po pravilu, kada ga i postavimo − to je vrijeme kada nam to saznanje, koje budi ovo pitanje, malo pomaže. Kada sam bila mlađa mislila sam da je princ na bijelom konju samo zamka za nas, za žene. Sada, mislim da je ovaj uzor mnogo tragičniji za muškarca. I need a hero − ali koji to muškarac može biti ?! S druge strane, za muškarca, kao arhetip žene, u bajkama je predstavljena, takođe imaginarna, slika – krhka smjerna plavuša duge kose, prelijepog lica i blagog pogleda. Ja očekujem snagu, on očekuje krhkost, oboje tražimo, prije svega, izgled pa tek onda ličnost. Problem odnosa muškarca i žene postavlja se kao sukob dvaju nametnutih vizija i, čini se, ukoliko se iluzije ne pretvore u realnost, koja itekako može biti lijepa, ishod može biti tragičan.

Izazovi današnjeg vremena

Ljepota je danas, možda više nego ikada ranije, brend, iluzija svedena na seksipilnost − šminka u kojoj se gubi stvarni izraz lica. Naravno da se čovjek kroz cijelu istoriju uljepšavao, i naravno da voditi računa o sebi znači nekada privlačiti manje pažnje. Neurednost, pokrivanje od glave do pete, zaista je upadljivije. Ali ja govorim o robovanju, o gubljenju identiteta, kalupu, o tome da ako nemaš usne kao Anđelina Džoli i Kim Besinger misliš da nisi lijepa. Misliš da je ljepota samo tvoj izgled, osmjehivati se od ujutru do uveče postaje imperativ. Nažalost, ljepota je ono nešto čemu se ljudi najviše dive, prema čemu imaju idolopoklonički odnos. Ipak, vremenom, postaje sve teže uklopiti se u zadani model – biti lijepa od svitanja do sumraka. Slika neke filmske glumice ili manekenke koja je uhvaćena kako tek probuđena ide u kupovinu, bez šminke na licu, postaje senzacija broj jedan, naslovna strana časopisa. Jadna žena čak je prinuđena da se pravda kako joj se to moglo desiti. I šta je nusprodukt – babe koje izgledaju kao mumije, koje zatežu lice dok se ne dobije jedan zaista strašan izgled, izgled koji plaši. Ili suprotan hirurški trend, stvaranje buci obraza, pa izgledamo kao da su nas ispecale pčele, kao djevojčice sa očima napaćene bake, sluđene trendom svog vremena, izigrane savjetima šund novina. I ti savjeti o bezbolnim "proljepšavanjima" možda su izgledali prikladno uz časopise tipa Puls i Svet, ali kada sam pročitala da ih Bazar prvo diskretno, a sada sve upadljivije reklamira, ostala sam zatečena. Razlika je u stepenu presvučenosti, premazanosti — u Bazaru ove intervencije reklamiraju najviše preko fotografija ljekara (većinom žena) koje zaista prirodno lijepo izgledaju i još djeluju jako ozbiljno kao kada zubar kaže: E ovaj zub se zaista mora izvaditi – pa kako se ne upecati na to!!

Vladavina u pozadini

Kada se govori o ženskoj lukavosti često se ta osobina smatra gotovo urođenom, nešto što žena ima po prirodi stvari, po ustanovljenom poretku. Međutim, prenebjegava se osnovna istina da je ovo muški svijet i da je jedini način da žena ovlada situacijom, nekada i da samo spasi glavu i ugled, da bude lukavija, sposobnija. Sada se vraćamo na početak razmatranja ove teme. Žena dakle očekuje snagu a muškarac krhkost, ali situacija ih zatiče sa različitim odnosom snaga. Zašto? Evo da pokušam kroz primjer hercegovačke situacije. Muškarac samim rođenjem postaje privilegovan. On je nastavljač porodičnog prezimena, jedinac pa makar imao deset sestara, neko kome je sve podređeno. Odrasta svjestan svoje posebnosti i izabranosti, i naravno pameti, koja mu se priznaje i bez mnogo potvrda. Ako je uz to i lijep i zgodan tu je njegova misija na zemlji već napola završena. I upravo takav muškarac je onaj od koga mi, žene, očekujemo da bude neustrašivi heroj, odani zaštitnik. Ali kako on to može biti? Šta čini bilo kojeg čovjeka herojem ako ne da je prošao teške situacije, preuzeo odgovornost možda ondje i gdje nije bio kriv, zaštitio slabijeg. Ali kako to može uraditi ako nije navikao da preuzima odgovornost, ako je odrastao privilegovan i ušuškan? I, sada, žena odrasta svijesna situacije da treba da bude na drugom mjestu, prije udaje iza svoga brata, poslije udaje u sjenci svoga muža. Da njeni duhovni, a i fizički atributi treba da budu potisnuti ako ugrožavaju poziciju muškarca, da treba da ćuti i kada je pametnija, da saginje glavu i kada nije kriva, da izigrava krhku nespretnicu kada treba da se muškarac pokaže jačim, da nahrani njegov ego a sebi pruži život bez dramatike. I zaista sve to može biti ok ako je prividni mir sve što tražimo od života, mada i tada život daje često težinu kada je najmanje očekujemo. Ali ako ja ne mogu, i neću, da budem u sjenci, ako jedino mogu biti rame uz rame sa muškarcem, bez maske, pametna ili glupa koliko jesam, onakva kakva jesam, bez glume i farse. E, to je put kojim se teže ide, koji baca u otvorenu i nezaštićenu poziciju, ali, možda, jedino spasonosnu. Zašto? Zato što tu znamo na čemu smo, i ja, i on. I zato što je brak jedno veliko prijateljstvo, nekada i zajednička muka, ne samo strast i rivalstvo, već ljubav koja podrazumijeva prije svega iskren odnos, odnos bez unaprijed zadatih uloga, neizvjesnost i borba za normalan odgoj djece ....

Ono što ostaje nezavršeno, nerečeno, i što zahtijeva posebnu obradu jeste unutrašnja i spoljašnja ljepota, i uopšte definicija ljepote. Možda nema ozbiljnije zamke za nas smrtnike, od ljepote. Čim je čovjek malo lijep pomisli da je najljepši na svijetu, i naravno izabran i poseban, žena ili muškarac, sve je jedno. Da pokušam da zaokružim. Oboje dakle tražimo ideal ― dobrotu u ljepoti. Život dokazuje suprotno. Zašto? Valjda zato što se čovjek, ako se smatra lijepim, prvo zaljubi u sebe i onda mu to zaljubljivanje, ili prenošenje centra ka drugoj osobi ide teže od ruke. Ili postaje dovoljan sam sebi, nema nadogradnje ličnosti, identifikuje lijepotu i pamet, poistovjećuje svoj identitet sa ljepotom, fizičkom naravno. A onda ona vidi nekog naizgled neuglednog, neukalupljenog, zaista za nju posebnog i tu počinje istinski, realni život....

Milana Babić