{jcomments on}Prije 100 godina, na dan 26.11. umro je gospodin Laza Kostić, tvorac najljepše ljubavne pjesme - Santa Maria della Salute.
O LAZARU
O Lazaru se može pisati danima. Kada bi sada ponovo istraživali njegovu nevjerovatnu biografiju, bilo bi još saznanja, dokumenata, uticaja... ali da ukratko ponovimo. Rođen 1841. u Kovilju, otac oficir, majku nije upoznao. Školovali ga bogati rođaci. Osnovna škola u Kovilju, gimnazija – Novi Sad, Pančevo, Budim, studije prava 1864. i doktorat prava na Peštanskom univerzitetu, 1866. - branio doktorsku tezu na latinskom... (original nedavno pronađen). Poliglota, govorio je grčki, latinski, njemački, francuski, engleski, ruski i mađarski jezik. Čitao je antičke pisce i filosofe u originalu, volio Homera, Eshila i Heraklita. Interesovali su ga Dante, Gete, zatim mitologija i estetika. Prvi preveo Šekspirova djela. Sve u svemu, Laza je bio veliki intelektualac i pjesnik koji je išao ispred svojih savremenika za cijeli jedan vijek. Vrlo uman i po prirodi jako radoznao, Laza Kostić je bio i pjesnik, dramski pisac, esejist, novinar, prevodilac, diplomata, profesor, politički buntovnik, pozorišni kritičar, estetičar i filosof.
Zahvaljujući nevjerovatnom obrazovanju, oduvjek je bio zanimljiv ženskom rodu. Bio je i duhovit pa su mu predavanja bila dobro posjećena. Uprkos tome, nije imao sreće u ljubavi? Da li je tako? Svoju buduću suprugu, Julijanu Palanački upoznao je na predavanjima 1872. godine. Ona je još tad odlučila da će postati njegova žena. Potom je potrošio dobar dio svoje mladosti i bogatstva, pa je u srednje godine ušao kao siromašni boem. Tada ga Lazar Dunđerski, jedan od najbogatijih ljudi toga doba, poziva na imanje u Čelarevu gdje dobija svoju sobu i uslove za rad. Tu upoznaje trideset godina mlađu Lenku Dunđerski kojoj je i posvetio pjesmu Santa Marija della Salute. Prava ljubav se rađa. Iako je Lenka, možda, gajila ista osećanja Laza odlazi u manastir Krušedol, gde se bavi prevođenjem.
Godine 1895. ženi se Julijanom Palanački. Kum na vjenčanju mu je bio sam Dunđerski. Na svadbeno putovanje odlazi u Veneciju gdje prvi put vidi crkvu Santa Marija della Salute. Upravo tu crkvu je spominjao 1879. godine kada je napisao pjesmu "Dužde se ženi", u kojoj govori o zidanju istog hrama i žali za posječenim dalmatinskim borovima koji se u njega ugrađuju. Godinu dana kasnije,1896. Lenka umire od trbušnog tifusa u Beču. Po nekim istrživanjima na svoj 25. rođendan. Godine 1908. Julijana se razbolila i umrla. Neposredno pred njenu smrt Laza je završio pjesmu Santa Marija...
Laza Kostić je napisao oko 150 lirskih i dvanaestak epskih pjesama, balada i romansi, tri drame i brojne tekstove polemičkog karaktera, predavanja, skice i feljtone. Njegovim najznačajnijim prevodima smatraju se Šekspirovi Romeo i Julija, Hamlet i Ričard II. Napisao je i nekoliko fantastičnih pripovjedaka Čedo vilino, Maharadža i Mučenica...
Pjesma Santa Marija della Salute napisana je prije više od jednog vijeka, 1909. godine. Posle Solomonove Pjesme nad pjesmama, Lazina Santa Marija della Salute, pisana u oktavama, jedna je od najljepših ikad spjevanih. Na njoj je radio punih 14 godina. Posvećena je "gospođici Lenki Dunđerski u spomenicu". Laza Kostić umire u Beču 26.11.1910. godine. Kraće o njemu ne može.
LUDA LJUBAV
Rodio se, bio sjajan, volio, umro. Pitanje je šta mi neuki, nepismeni, nekulturni, nevješti, nijemi, možemo reći novo na ovu vječnu temu. I šta možemo reći poslije toliko knjiga i proučavanja o geniju i njegovoj pjesmi o ljubavi? Ništa. Ali, čitajući Santa Mariju, ili još bolje slušajući kako je govori čika Pera Kralj ili najbolje kada Vam je govori onaj koga volite, osjetimo nešto divno. Osjetimo da to VOLIO ovde, zaista to i znači. Kako se desilo da Lazar i to u zrelim godinama, ljubavlju ludom zavoli Lenku. Zašto je otišao, da li je to bilo ispravno. Da li joj je rekao?
MI U TREBINJU
Kako se uopšte desi da čovjek zavoli ženu. I to tako jako da više ništa ne postoji? Voleći svaki njen pokret. Njen osmijeh, treptaj, ruke, kosu. Ona je prva, sve je drugo. Svaki drhtaj toga bića znam. Volim kad uvuče onu ruku lijevu, u rukav. Volim kako hoda. Za svijet i svemir, planete i zvijezde, pogotovo sunce, sasvim mi je svejedno. Koliko je sretnika to doživilo i osjetilo. Koliko nas u Trebinju? Možda previše brinemo kakva će nam biti šuplja. Kakva nam je jakna, cipele, da li zasmijavamo raju...sve radimo pogrešno - od kojih sam prvi ja. Valjda svi počinjemo vezu ili brak, sanjajući kako onoj pravoj, nosimo doručak u krevet sa ružom u ustima. Onoj koja sve osjeti i od koje ništa ne krijemo. To se naravno tek kasnije iskomplikuje.
Koliko danas u Trebinju traje veza, koji joj je smisao? Prava ljubav? Ne, mi smo se izgubili!
A kakva je to prava Ljubav? Odakle dolazi? Šta znači to - " Iz beznjenice u raj, u raj u raj u Njen zagrljaj ". Zašto to svi ne vidimo? Kako smo toliko zatupili?
Odgovore možda naslutimo slušajući ove divne stihove. I imali smo sreće da Lazin genijalni um to doživi, osjeti, shvati. Da svima nama trag prave ljubavi ostavi, napiše. Da mi danas, sto i jednu godinu kasnije za istim tragamo, o tome mislimo. Jer ko te misli, to je isto kao da te voli. Ljubav nema granica.
Sada otvorite link i čujte. Santa Marija Della Salute.
I samo je jedno sigurno - ko zna da voli ne bi trebao ništa drugo da radi.
L.
SANTA MARIA DELLA SALUTE
Oprosti, majko sveta, oprosti,
što naših gora požalih bor,
na kom se, ustuk svakoje zlosti,
blaženoj tebi podiže dvor;
prezri, nebesnice, vrelo milosti,
što ti zemaljski sagreši stvor:
Kajan ti ljubim prečiste skute,
Santa Maria della Salute.
Zar nije lepše nosit lepotu,
svodova tvojih postati stub,
nego grejući svetsku grehotu
u pepo spalit srce i lub;
tonut o brodu, trunut u plotu,
đavolu jelu a vragu dub?
Zar nije lepše vekovat u te,
Santa Maria della Salute?
Oprosti majko, mnogo sam strado,
mnoge sam grehe pokajo ja;
sve što je srce snivalo mlado,
sve je to jave slomio ma',
za čim sam čezno, čemu se nado,
sve je to davno pepo i pra',
na ugod živu pakosti žute,
Santa Maria della Salute.
Trovalo me je podmuklo, gnjilo,
al ipak neću nikoga klet;
što god je muke na mene bilo,
da nikog za to ne krivi svet.
Jer, što je duši lomilo krilo,
te joj u jeku dušilo let,
sve je to s ove glave sa lude,
Santa Maria della Salute!
Tad moja vila preda me granu,
lepše je ovaj ne vide vid;
iz crnog mraka divna mi svanu,
ko pesma slavlja u zorin svit,
svaku mi mahom zaleči ranu,
al težoj rani nastade brid.
Šta ću od milja, od muke ljute,
Santa Maria della Salute?
Ona me glednu. U dušu svesnu
nikad još takav ne sinu gled;
tim bi, što iz tog pogleda kresnu,
svih vasiona stopila led,
sve mi to nudi za čim god čeznu',
jade pa slade, čemer pa med,
svu svoju dušu, sve svoje žude,
- svu večnost za te, divni trenute! -
Santa Maria della Salute.
Zar meni jadnom sva ta divota?
Zar meni blago toliko sve?
Zar meni starom, na dnu života,
ta zlatna voćka što sad tek zre?
Oh, slatka voćko tantalska roda,
što nisi meni sazrela pre?
Oprosti moje grešne zalute,
Santa Maria della Salute.
Dve se u meni pobiše sile,
mozak i srce, pamet i slast.
Dugo su bojak strahovit bile,
ko besni oluj i stari hrast.
Napokon sile sustaše mile,
vijugav mozak održa vlast,
razlog i zapon pameti hude,
Santa Maria della Salute.
Pamet me stegnu, ja srce stisnu',
utekoh mudro od sreće, lud,
utekoh od nje - a ona svisnu.
Pomrèa sunce, večita stud,
gasnuše zvezde, raj u plač briznu,
smak sveta nasta i strašni sud.
O, svetski slome, o strašni sude,
Santa Maria della Salute!
U srcu slomljen, zbunjen u glavi,
spomen je njezin sveti mi hram.
Tad mi se ona odonud javi,
ko da se Bog mi pojavi sam:
U duši bola led mi se kravi,
kroz nju sad vidim, od nje sve znam,
zašto se mudrački mozgovi mute,
Santa Maria della Salute.
Dođe mi u snu. Ne kad je zove
silnih mi želja navreli roj,
ona mi dođe kad njojzi gove,
tajne su sile sluškinje njoj.
Navek su sa njom pojave nove,
zemnih milina nebeski kroj.
Tako mi do nje prostire pute,
Santa Maria della Salute.
U nas je sve ko u muža i žene,
samo što nije briga i rad,
sve su miline, al nežežene
strast nam se blaži u rajski hlad;
starija ona sad je od mene,
tamo ću biti dosta joj mlad
gde svih vremena razlike ćute,
Santa Maria della Salute.
A naša deca pesme su moje,
tih sastanaka večiti trag;
to se ne piše, to se ne poje,
samo što dušom probije zrak.
To razumemo samo nas dvoje,
to je i raju prinovak drag,
to tek u zanosu proroci slute,
Santa Maria della Salute.
A kad mi dođe da prsne glava
o tog života hridovit kraj,
najlepši san mi postaće java,
moj ropac njeno: "Evo me, naj!"
Iz ništavila u slavu slava,
iz beznjenice u raj, u raj!
U raj, u raj, u njezin zagrljaj!
Sve će se želje tu da probude,
dušine žice sve da progude,
zadivićemo svetske kolute,
bogove silne, kamo li ljude,
zvezdama ćemo pomerit pute,
suncima zasut seljenske stude,
da u sve kute zore zarude,
da od miline dusi polude,
Santa Maria della Salute.
Laza Kostic
