Ćao ljudi! Nadam se da ste dobro, to obično moja baka prvo pita kad s nekim ostvaruje prvi kontakt.
Dok beskorisno ležim u krevetu, jer sam pakleno prehlađena, dobih ideju da pokušam nešto fino da vam napišem, pa da se ovaj osjećaj beskorisnosti odlijepi od mene. Da samo znate dubinu mojih misli…
No, da ne davim… Zovem se Ruža, imam 20 godina i iz Trebinja sam. To je jedno malo mjesto na jugu Hercegovine, odjednom turistički atraktivno sve zbog nekih “velikih” faca koje prolaze tuda svako ljeto, zahvaljujući našem novom sugrađaninu Emiru Kusturici, koji ih svaki put lijepo provede kroz Trebinje. Elem, nema šanse da ću da pravim reklamu od ovoga, tako da se vraćam na moje pisanje.
Iskreno, malo sam pogubljena od svih silnih dešavanja u mojoj glavi. Više ni sama ne znam šta se dešava. Znam samo jednu jedinu stvar u kojoj sam dobra (a često nisam). To je taj neki kreativni dio kroz koji se provlače sve moje boje i vibracije, od jutra do sutra. Sada sebi samo govorim da nastavim da pišem, pa ću na kraju podvuci finalnu crtu.
Mi volimo maglu, jer nije očigledna i nema težinu tereta i životnih lanaca. Mi, prodavači i sakupljači magle možda nećemo imati brdo para, ali ćemo biti sretni i najbitnije od svega, bit ćemo svjesni gustoće naše magle i kuda se ona sve može raširiti.
Ja, osoba koja mrzi promjene, želi da se promjeni…. Trenutno imam tu neku blokadu svijesti koja me dovodi u sukob s realnom slikom, koja me onako snažno udari po glavi svakog praskozorja prije ponedeljkovog sunca, a ja se samo okrenem na drugu stranu i pomislim nešto skroz deseto. Nije lako, vjerujte mi. Nije lako pronalaziti sebe svaki dan od jutra do mraka i leći spavati s istim pitanjima i istim ne-odgovorima. Nije lako biti dobar, a ne biti. Nije nikome lako! To sebi ponavljam ima već neko vrijeme.
Obožavam da crtam, a i mrzim… Uspije mi iz svakog četvrtog puta… Koliko sam puta odustala od crtanja i htjela da prodajem kokice na Stradunu ili da radim u kladionici jer te ljudi svaki put pljusnu sa svojim “a šta ćes ti od umjetnosti, nema ‘ljeba od toga moj sine” Neka nema! Neka nema apsolutno ništa! Mi volimo da prodajemo kvalitetnu maglu i da je izvozimo svim pravim kupcima. Mi volimo maglu jer nije očigledna i nema težinu tereta i životnih lanaca. Mi, prodavači i sakupljači magle možda nećemo imati brdo para, ali ćemo biti sretni i najbitnije od svega, bit ćemo svjesni gustoće naše magle i kuda se ona sve može raširiti. Može pokriti sve bregove, najveće planine, a ono najbolje je, nikad ne znaš šta se sve u njoj krije. Ovaj prodavač magle ne želi da ovo zvuči kao ispovijest jednog razočaranog, jadnog, neshvaćenog umjetnika, već želi da poruči svim ostalim maglarima, njihovim prijateljima, roditeljima, profesorima, dosadnim visoko-obrazovanim maminim i tatinim prijateljima, da je okej izabrati kist. Za sebe ili nešto drugo. Da je okej izgubiti se. Da je okej biti bez motivacije. Da je okej tražiti. Da je okej biti spor. Da je okej razmišljati. Da je okej i kad nisi okej i da je biti okej više nego okej.
Profesionalno egzistiram, stručno vegetiram i volim! Na sajtu piše da napišemo teme koje nas zanimaju, a mene zanima baš svašta nešto i toliko toga imam da kažem, ali ne znam odakle početi. Najviše me zanima da li ću ikada uspjeti prodati jednu moju super pozitivnu šarenu sliku i kupiti mikrovalnu peć, jer smo ja i moj cimer skontali da nam očajnički treba!
MOJI RADOVI: OPIUMFILE.TUMBLR.COM
Piše Ruža Petrović
Osim profesionalne egzistencije, volim umjetnost kojom pokušavam da se bavim. Još uvijek sam u potrazi za sobom, ali naći ću se ja kad-tad!
